U nedjelju smo imali prezentaciju aktivnosti našeg Aikido kluba u sklopu Dana Stenjevca, i u pauzi mi je prišao jedan zainteresirani roditelj. Ispostavilo se da je njegov sin još pre mali za našu grupu, ali smo se zadržali u razgovoru o prikladnim aktivnostima za predškolca i problemima sa odrastanjem danas. I onda je u jednom trenutku moj sugovornik izrekao uobičajenu frazu kako “djecu treba maknuti sa ceste”.
Sa tom naoko logičnom rečenicom dosta toga nije kako valja:
Svatko od koga sam ju čuo je proveo većinu svojeg djetinjstva “na cesti”, što je uključivalo parking ispred zgrade, parkove, šume i livade u bližoj (a kasnije i daljoj) okolici.
Tako smo odrasli.
Bez strogog nadgledanja roditelja, brda vanškolskih aktivnosti, plejki, kompjutera i mobitela. Došli bi iz škole, napisali zadaće i izjurili van. Znali smo kada je ručak (otprilike) i dolazili smo kući navečer na crtić i u krevet. Nismo imali mobitele, pa bi roditelji izašli na prozor i vikali kada smo trebali ići doma.
Najgora kazna je bila da ne smiješ ići van.
Nema ništa loše u tome da djeca odrastaju “na cesti”, sa puno aktivnosti koje provode u grupama vršnjaka bez nadzora roditelja. Ne samo da nema ništa loše u tome već se naprotiv pokazuje da je takav oblik odrastanja ključan za zdravi socijalni razvoj djeteta. Djeca stiču socijalne vještine osmišljavanja vremena, komunikacije, dogovaranja, pregovaranja, rješavanja nesuglasica i problema. Razvijaju zdrav osjećaj pripadnosti grupi koji ih potiče da na licu mjesta rješavaju konflikte radi kojih bi mogli prestati biti dio grupe. Svega toga nema u aktivnostima koje organiziraju i nadgledaju odrasli, niti u virtualnom svijetu kompjuterskih igrica i društvenih mreža.
Možda se čini neobično da netko tko sam vodi organizirane aktivnosti za djecu i mlade drži da je za djecu najvažnije da odrastaju kroz svoje vlastite igre i aktivnosti “na cesti”. Svjestan sam kontradikcije, ali Aikido treninge ne smatram neophodnima za odrastanje već suplementom, “dodatkom u prehrani” dječjeg razvoja. Svjestan sam da sve manje djece ima priliku provoditi većinu vremena sa vršnjacima bez nadzora odraslih i zato se trudim dati im prilike da sami rješavaju probleme i nesporazume otvarajući im na treninzima prostor za to.
Ono što je problem sa cestom i što se drastično promijenilo od našeg djetinjstva do danas je sigurnost kvarta.
Promet je drastično porastao i ulica je dizajnirana za automobile a ne za pješake i djecu.
Dok su se prije u kvartu svi više-manje poznavali i uvijek ste mogli računati da će netko brinuti za vaše dijete, danas je sve puno nepoznatih lica, čeasto u prolazu iz dalekih djelova svijeta i potpuno različitih kultura.
Prirodno je da u takvom okruženju nismo opušteni kada nam je dijete bez nadzora vani, ali ne zato što bi to bilo samo po sebi loše, već zato što smo dopustili da kvart prestane biti sigurna zona.
Što napraviti?
Mislim da kao roditelji trebamo poticati djecu da se druže međusobno, izvan virtualnog svijeta i svijeta vanškolskih aktivnosti, ali moramo također pokušati utjecati na to da naš kvart postane prilagođeniji i sigurniji za djecu.
Drugim riječima, trebamo djecu “vratiti na cestu”!