Djeca su, do određene dobi, prirodno sebična.
Nema u tome ništa loše. Empatija – sposobnost djeteta da prepozna osjećaje kod drugih, suosjeća i u konačnici bude svjesno potreba drugih je proces koji započinje rođenjem i traje sve do rane adolescencije (zapravo se može nastaviti kroz cijeli život). U tom procesu puno ovisi o karakteru, genetici, okolini u kojoj dijete odrasta i još puno raznih faktora.
Zato je potpuno prirodno da je dijete do određene dobi “sebično” jer naprosto još nije razvilo mehanizam prepoznavanja potreba druge osobe.
Trenutačne društvene tendencije koje stavljaju dijete u centar univerzuma, gdje se želje i mušice djeteta ispunjavaju u tren oka, gdje moramo pitati dijete da li želi da mu promijenimo pelenu (da, neki “stručnjaci” tvrde da tako treba postupati) dovode do toga da se prirodni proces razvoja empatije koči, i postoji opasnost da dijete odraste u osobu koja je sama sebi centar svijeta.
Klinička razina tog stanja je narcisizam, poremećaj koji je u alarmantnom porastu mleđu mladim odraslim osobama danas.
Kako možemo pomoći djetetu da postepeno i prirodno razvije empatiju, razumijevanje za potrebe drugih i potrebe zajednice, kvalitete koje su ključne u funkcioniranju osobe u društvu?
Prva i najjednostavnija stvar je primjer. Dijete uči kopiranjem ponašanja okoline. Ako ćemo u prisutstvu djeteta svjesno pronalaziti svaku priliku u kojoj možemo nekome pomoći, dijete će početi oponašati naše geste i postepeno samo pronalaziti prilike da nekome bude od pomoći.
Drugi način je davanjem zadataka. U početku poticaj može biti neka sitna nagrada, novac za sladoled i slično, ali s vremenom zadaci mogu biti definirani kao doprinos kućanstvu koji je zadatak djeteta.
Naravno da će svaki takav projekt u startu naići na otpor djeteta – temeljni instinkt čovjeka je da radi što manje za što veći učinak 🙂 , ali mi smo odrasli i time raspolažemo sa većom ustrajnošću – pogotovo ako razumijemo svrhu neke akcije.
Dodatna korist kućnih zadataka je razvijanje osjećaja uloge u zajednici – dijete više nije samo konzument za koga se brinu roditelji već je sposobno doprinijeti potrebama obitelji.
Slijedeći korak je poticanje sada već mlade osobe – adolescenta – na volontiranje. Pomaganje u obitelji je prirodno, usmjereno je na osobe koje su nam poznate i sa kojima smo emotivno vezani. Volontiranje uvodi pomaganje nepoznatim ljudima, sa kojima nas ne veže nikakav emotivni ili direktni odnos. Tako se razvija duboka empatija i svijest za potrebe svih osjetilnih bića.
To je važan proces jer pomaže pri povezivanju sa osjećajem svrhe i smisla, važnih faktora u razvoju identiteta mlade osobe.
Premda je potpuno prirodno da su nam djeca (do određene dobi) potpuno sebična, razvoj njihove empatije je naša odgovornost.