Sjećam se kada je naš stariji sin bio beba od par mjeseci, dok je uglavnom ležao, ponekad se preokretao i malo puzao, kako je uvijek nešto radio sa ručicama. Možda bi premetao svoju omiljenu plišanu igračku, promatrao ju iz raznih uglova da bi ju naposljetku survao u usta. Ili bi naprosto vrćkao prstićima proučavajući šta se sve sa njima može napraviti.
A onda, kako to obično biva, od nekuda se pojavi duda varalica. Netko ju je donio jer dolazi u posjet novopečenim roditeljima, pa valjda da donese nešto korisno..
I tako, dok je sinak bio zabavljen svojim ručicama, odlučim isprobati čudesnu napravu. Stavim mu dudu u usta, a on se isti čas umiri. Kao da sam stavio čep na neki izvor interesa, životnosti, pokreta.
To je naravno bio kratki vijek dude varalice u našem odgoju djece. Istu sam odmah uklonio iz njegovih usta, on se nastavio zabavljati a ja sam dudu bacio.
Ako se osvrnete oko sebe ovih dana, vidjet ćete da su dude varalice skoro u svakoj ruci, bilo starijeg djeteta, tinejđera, odrasle ili stare osobe, u obliku sveprisutnih “pametnih” telefona. I efekt je uvijek isti – tijelo kao da se potpuno ugasilo.
Posebno se to može vidjeti kod školaraca koji znaju sjediti presavinuti i potpuno nepomični poput nekakvih čudnih paukova zureći u čarobni ekran.
Nostalgično ću se prisjetiti kako smo mi kao djeca uvijek negdje jurcali, nešto izvodili, penjali se na ili preko nečeg. I premda bi naši roditelji možda ponekad poželjeli da su mogli imati neku čarobnu spravu koja bi nas makar na trenutak umirila, istina je da to zapravo ne bi bilo dobro.
Jer da bi sagradili tijelo koje će nas nositi kroz život, moramo proći nešto što se zove evolucija pokreta. Kao što dijete u utrobi majke prođe kroz evoluciju razvoja tijela, tako nakon rođenja prolazimo evoluciju razvoja pokreta. I da bi bili motorički zdravi i razvijeni, moramo proći kroz sve faze od puzanja, hodanja četveronoške, hodanja na dvije noge, penjanja i skakanja.
A kroz razvoj pokreta razvija se mozak. Jer sposobnost rješavanja matematičkih zadataka i promišljanje dubokih filozofskih pitanja je posljedica, a ne uzrok, zdravo razvijenog mozga. Mozak se ne razvija kroz razmišljanje i rješavanje matematičkih formula. Mozak se razvija kroz pokret. Mozak se razvija radi pokreta. Jer mozak imamo radi pokreta.
U vrlo zanimljivom TED predavanju neuroznanstvenik Daniel Wolpert objašnjava kako je svrha mozga upravljanje prilagodljivim kompleksnim pokretima.
Ako djete nema mogućnost (ili potrebu) za kompleksnim kretanjem koje se prilagođava okolini (dječje igre, posebno one u prirodi) mozak djeteta se neće ispravno razviti, jer razvoj motorike direktno utječe na razvoj mozga. Dijete sa mobitelom u ruci je hipnotizirano i paralizirano – nema potrebu za kretanjem, za igrom. Sve zanimljivo, zabavno i uzbudljivo se naoko nalazi u tom malom staklenom pravokutniku.
Negativne posljedice tog trenda se polako pokazuju kroz sve veće poteškoće u razvoju kod djece i mladih, ali ih je teško direktno povezati sa njihovim uzrokom i zato često izostaje potrebna reakcija roditelja i društva.
Imajući to sve na umu ispada da su naoko drakonska ograničenja na dostupnost pametnih telefona mlađima od 16 koja se postepeno počinju zagovarati i primjenjivati u svijetu više nego opravdana.
Premda mi poslovično kaskamo za bijelim svijetom u tom pogledu, dužnost nas roditelja je da se informiramo o štetnosti tih naoko bezazlenih sprava, ograničimo njihovu dostupnost našoj djeci i povežemo se sa roditeljima njihovih prijatelja kako bi zajednički pristupili rješavanju ovog kolektivnog problema.