Da li ste primijetili da se već neko vrijeme sva oprema za školarce reklamira sa prefiksom Gaming?
Gaming kompjuter, gaming laptop, gaming podloga za miša, gaming stolica, čak postoji i gaming piće koje navodno povećava koncentraciju.
Naravno, koliko cool bi to bilo kada bi se neko piće reklamiralo da podiže koncentraciju za učenje? Ili da je neka stolica izuzetno ergonomski podobna za dugo učenje? Ili da je neki kompjuter jako brz i moćan pa vaše dijete na njemu može programirati, dizajnirati, projektirati?
Ne. Puno je privlačnije da je sve gaming. Sve za igrice.
Čak sam na nekom kombiju firme koja se bavi gaming (ne računarskom) opremom neki dan pročitao dva reklamna slogana koji veličaju koristi koje gejmeri imaju od računalnih igrica. Nije baš napisano koje su to koristi, ali su se potrudili navesti da gejmeri imaju puno koristi od toga što igraju igrice.
I onda, pod tolikom količinom normalizacije te aktivnosti, kako da roditelj zabrani ili ograniči djetetu igranje na kompjuteru? Pa skoro se stiče dojam da je cijeli smisao postojanja to da se zavučemo u virtualni svijet i igramo igrice. A na kraju krajeva, pa i mi smo ih igrali (a možda još uvijek igramo).
No, da li je sve baš tako kako nam komercijalna mašinerija kompjuterskih igara želi prikazati?
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je već prije neku godinu kategorizirala poremećaj ovisnosti o kompjuterskim igrama.
Djeca i mladi su slabo zaštićeni od sve privlačnijeg i sve stvarnijeg virtualnog svijeta koji im se nudi sa svih strana. Oni jednostavno nemaju razvijen sustav kontrole poriva i zato su skloniji od odraslih postati ovisni o igricama.
Sjećam se kako sam bio zabrinut radi sadržaja igrica koje su moji sinovi igrali – ratne igre sa puno ubijanja i nasilja (COD), igre koje stavljaju dijete u ulogu kriminalca koji sve može što poželi (GTA). Glavna okosnica razgovora sa njima bila je oko negativnih kvaliteta koje te igre razvijaju.
Na kraju se ispostavilo da je najveća opasnost za mlade ljude vrijeme. Vrijeme koje provedu na igricama im se oduzima od vremena koje ostaje za stvarni svijet – druženje, učenje, sport..
A djeca na igricama provode sve više i više vremena, i polako propuštaju život.
Ova priča bivšeg gamera ukazuje upravo na to. Nakon svega kaže “Volio bih da mi se vrate moji sati koje sam proveo na igricama” i završava sa porukom roditeljima:
“Ako ste roditelj, nikada nemojte zaboraviti da ste vi roditelj a vaša djeca su djeca. Ne trebate njihovo odobrenje za vaše odluke, i vi morate razmišljati o dugoročnim posljedicama jer to vaša djeca doslovno ne mogu za sebe raditi, a video igrice im dodatno smanjuju tu sposobnost.”