“Nekoć davno u dalekom kraljevstvu živio je…”
Zašto je pričanje (ili čitanje) priča uopće tako važno? Djeca mogu pogledati crtić – pa sve najljepše bajke su već dobile svoju Disney ekranizaciju!
Jednom davno mudar čovjek imenom Marshall McLuhan izjavio je da je medij poruka. Time je ukazao na činjenicu da je podjednako važno kako prenosimo neku poruku kao i što je sama poruka. Drevne bajke i narodne priče nose duboke kulturološke poruke koje stoljećima programiraju nove naraštaje kako bi mogli zdravo sazrijeti i razviti poželjne društvene vještine prikladne svojoj kulturi. Međutim, sam čin pričanja bajki je podjednako važan.
Za razliku od crtića i filmova sastavljenih od gotove slike i zvuka koji se direktno proiciraju u dječji um kroz osjetila, priče su satkane od riječi, a riječi od glasova.
Same riječi nemaju boju niti zvuk. Dijete mora koristiti (i razvijati) svoj aparat mašte kako bi riječi pretvorilo u vlastite slike i vlastiti doživljaj zvuka (i mirisa, i osjeta laganog povjetarca).
Do stvaranja istoimenog Diznijevog crtića niti jedno dijete na svijetu nije vidjelo istu Trnoružicu. Svako dijete koje je čulo priču stvorilo je svoju osobnu sliku, sliku koju nitko drugi nije mogao ponoviti niti vidjeti. Isto vrijedi za bilo koju priču i bajku koju su čuli. Tako slušanje (i kasnije čitanje) razvija jedan od najvažnijih kognitivnih aparata kojim raspolažemo – kreativnu maštu.
Ljubav koju dijete razvije prema slušanju priča s vremenom će se pretopiti u ljubav prema čitanju. Kako odrastaju, težiti će prema sve zahtjevnijim štivima – neki za intelektualno zahtjevnijim što će ih dovesti do filozofije ili prirodnih znanosti a drugi za književno zahtjevnijim što će ih dovesti do književne umjetnosti. Postepeno će kroz čitanje razvijati sposobnost uobličavanja sve složenijih intelektualnih koncepata i dubokog kreativnog razmišljanja. Ništa od toga se ne razvija pasivnim gledanjem u ekran, ma koliko kvalitetan crtić ili film bio.
Sam način kako je priča ispričana utjecat će na doživljaj i postepeno razviti kod djeteta sposobnost prepričavanja vlastitih događaja. Kao što obično biva, koliko je nešto važno za naše postojanje shvatimo tek kada počne nestajati. Pričanje priča je u zadnje vrijeme postao pravi buzzword – pišu se priručnici, knjige, drže predavanja i tečajevi. Razlog za sve te oblike formalnog podučavanja pričanja priča je upravo činjenica da smo izgubili direktno prenošenje vještine, ono izvorno pričanje priča oko vatre, kraj kreveta ili za stolom. A ta vještina nam je ključna za sposobnost prenošenja ideja, informacija, ali i emocija.
I na kraju, pričanje priča je duboko društvena aktivnost. Veza koja se razvija između slušatelja i pripovjedača je više od pukog davanja i primanja informacija. Kroz riječi, glasove, intonacije i pauze obična spavaća soba pretvara se u čarobni krajolik u kojem pripovjedač i slušatelji zajedno sudjeluju u nevjerojatnoj bajci, sa začaranim dvorcima, zmajevima i kraljevićima i kraljevnama. To je most koji povezuje generacije, djedove i bake, majke i očeve sa djecom.
Teško mi je zamisliti kakvo bi to djetinjstvo bilo bez ispričanih priča.
Pa ipak, čini se da sve više djece odrasta upravo to djetinjstvo, bez poveznice sa prošlim generacijama, bez vještine pričanja priča, bez razvijanja mašte. Posljedice se na žalost već naziru u otuđenom svijetu koji nas okružuje.
I još jedna misao.
Pričanje priča nije samo za malu djecu. Naša djeca su već bila dobrano sposobna sami čitati knjige, pa ipak smo svake zime ritualno zajedno čitali Gospodare prstenova – bajku koja nam je zajednička ljubav.
Pričanje priča povezuje čarolijom koju zajedničko sjedenje pred ekranom nikada neće imati.