Kako nam djeca odrastaju i polako se približe tinejdžerstvu i pubertetu, sa zebnjom postajemo svjesni činjenice da dolazi vrijeme kada će pokušati biti odrasli na sve krive i opasne načine.
Zapaliti će prvu cigaretu (i skrivati to trljanjem prstiju u koricu od mandarine :), prvi puta će se napiti, započeti će sa svojim prvim izletima u svijet sekualnosti..
Kako to znamo?
Pa zato što smo i mi bili mladi!
Čak i najmirniji i najpristojniji od nas su sigurno napravili neku glupost u pubertetu koju bi najradije izbrisali iz sjećanja..
I onda, da bi spriječili našu djecu da rade iste greške, često uđemo u ulogu pravednog policajca, budno pazeći i strogo kažnjavajući svaki izlet u nedopušteno.
Rezultat će, na žalost, najčešće biti to da će dijete postati spretnije u skrivanju onoga što je radilo, a mi ćemo imati sve manje kontakta sa stvarnim životom i problemima sa kojima se suočava.
To zaista nije najbolje za naše dijete.
Iskrena i otvorena komunikacija je najvažniji alat kojim pomažemo djetetu da zdravo i sigurno prebrodi ovaj zahtjevni period.
Da bi komunikacija bila iskrena i otvorena, mora biti takva sa obje strane.
Tek kada podijelimo iskustva i izlete u nedozvoljeno iz naše mladosti, možemo očekivati da će i dijete biti otvoreno sa nama o svojim istraživanjima i eksperimentima.
A kada nam prizna da je isprobalo ovo ili ono, umijesto da postanemo policajac i stavimo ih u kaznu, možemo se na trenutak sjetiti što smo mi radili. Onda treba duboko udahnuti i objasniti djetetu zašto je to možda opasno ili nezdravo.
Za kraj moramo imati povjerenja da je dovoljno zrelo razumjeti i primijeniti naš savijet.
Razlog što će to napraviti je taj što zna da naš savijet dolazi iz iskustva.
I svaki puta kada vam se dijete povjeri, budite zahvalni što je to učinilo jer je to znak da imate zdravu komunikaciju, nešto najvrijednije na njihovom putu prema zrelosti.