Danas ću pisati o nečem vrlo osobnom za mene sada i ovdje, a neminovnom za većinu nas roditelja.
Sutra puštam svoje dijete da odleti iz gnijezda. Baš doslovno, sutra leti na studij u drugu državu.
Ta činjenica me tjera da se suočim sa nekoliko vrlo emotivnih djelova roditeljstva.
Zaštitnik.
Kako će moje dijete (da se razumijemo, za nekoliko dana dvadesetogodišnjak) preživjeti bez moje budne pažnje i zaštite u “bijelom svijetu”, u nepoznatom, među nepoznatim ljudima?
Što ako mu se nešto dogodi? Hoće li se snaći?
Učitelj.
Tko će mu pokazati kako se nešto popravlja? Tko će mu objasniti kako nešto funkcionira? Tko će ga naučiti kako da si napravi ručak, ispeče kruh?
Roditelj.
Kako ću ja bez njega u blizini? Kada se susreti svedu na božićne i ljetne praznike? Kada možda odluči zauvjek ostati u nekoj stranoj zemlji?
Bojim se da nemam odgovore na ova pitanja. Premda je za nas očeve možda malo lakše odvojiti se i pustiti dijete da ide, znam da imam knedlu u grlu dok ovo pišem.
Pa ipak, mislim da su odgovori zapravo u svim godinama koje su vodile do ovog trenutka, u godinama kada sam sve manje morao paziti i bdjeti nad svakim korakom malog djeteta, dajući mu sve veću slobodu i povjerenje.
U godinama kada sam ga strpljivo učio i pokazivao mu stvari koje znam.
U godinama kada sam se polako i sam spremao za ovaj trenutak.
I opet, uvijek se čini da je pre rano..
I zato sam prije neki dan otišao sa njim u šetnju Sljemenom.
Sjeli smo na neki panj, naše psice su sjedile i dahtale pored nas, i pustili smo da tišina traje.
Nespretno sam mu tada rekao kako znam da je sada odrastao i zreo za sve što ga čeka, da vjerujem da može ostvariti ono što naumi, ali da je uvijek dobrodošao kada god mu je potrebno utočište.
Mislim da sam to jednom pročitao u nekoj mudroj knjizi i zapamtio baš za ovu priliku (zapravo, znam i u kojoj – Ajahn Brahm, Krava koja je plakala).
Ma koliko težak bio, upravo taj prenutak prenošenja opunomoćenja na dijete je vrhunac naše uloge kao roditelja.