Zamislimo na trenutak savršeni svijet. Utopiju u kojoj dijete tokom odrastanja nikada ne proživi nikakvo neugodno iskustvo. Djetinjstvo potpune i neukaljane sreće.
San svakog roditelja?
Mislim da ne bi trebao biti.
Biolozi su pokušali napraviti zatvoreni biosustav. Ogromnu kupolu u kojoj su biljke i životinje živjele potpuno izolirane od vanjskog svijeta. Činilo se u početku da sve dobro napreduje, bez zagađenja i drugih negativnih ljudskih utjecaja.
S vremenom su narasla prava stabla i sve je počelo izgledati kao izgubljeni raj..
A onda su se velika stabla naprosto srušila.
Ispalo je da se bez vjetra koji bi vršio pritisak na stabla u rastu nije razvio korjen. Naoko zdrava i lijepa stabla nisu imala nikakvo uporište i srušila su se pod vlastitom težinom.
Za nas roditelje ovo je teška lekcija.
Od trenutka kada naše dijete prvi puta zaplače, bez da smo toga svjesni, postavljamo prešutni zavjet da ćemo učiniti sve kako naše dijete ne bi nikada patilo.
To je važan instinkt koji osigurava da biće koje se ne može brinuti za sebe preživi u negostoljubivom svijetu.
No, u svijetu koji se vrti oko globalnog idola sreće, često padamo u zamku da odemo korak dalje. Da svaku prirodnu situaciju koja je učinila naše dijete nesretnim otklonimo sa nekim ugodnim stimulansom.
Dijete je palo, plače, dat ćemo mu čokoladu da ne bude nesretno.
Dijete je doživjelo neki neuspjeh u školi, izmisliti ćemo neku aktivnost da ga odobrovoljimo, da ne pati.
Osjetimo da nam tinejdžer prolazi kroz ljubavne jade i radimo sve da ga (ju) odobrovoljimo.
Bezbroj je primjera koje viđam svaki dan, i premda bi volio da to nije tako, znam da sam i sam nekad postupao tako sa svojom djecom.
Kada se svaka neugodna situacija rješava nekim ugodnim podražajem (slatkiš, nagrada..) djeca razvijaju naviku regulacije emotivnih stanja uz pomoć vanjskih ugodnih podražaja. To može dovesti do raznih ovisnosti (hrana, šećer, alkohol, nikotin, droge, elektronika).
Ma koliko željeli da dijete bude sretno sada i ovdje, trebali bi se uzdržati od otklanjanja svake neugode iz dječjeg života. Tako im pomažemo da odrastu u zdrave i sretne osobe, sposobne da sami reguliraju svoja emotivna stanja.
Djeca koja nisu izložena neugodnim iskustvima ne razvijaju svoju prirodnu anti-fragilnost.
Anti-fragilnost je termin matematičara Nassima Taleba za sustave koji postaju funkcionalniji pod pritiskom.
Ljudi su upravo jedan takav sustav. Neugodne situacije u našem odrastanju nas čine sve sposobnijima samostalno funkcionirati.
Naravno, postoje neugodna iskustva koja nisu prikladna za dječju dob i ona mogu prouzročiti traumu. Naš zadatak kao roditelja je paziti da se takva iskustva ne dešavaju.
Za ostala svakodnevna neugodna iskustva moramo prepustiti antifragilnosti našeg djeteta da ih riješi. Dijete je palo i plače? Podići ćemo ga, pregledati ozbiljnost povrede, utješiti, obrisati prašinu i poslati da se igra dalje.
Tinejdžer ima ljubavne jade? Komunicirati. Sjetiti se nekog događaja iz svoje mladosti. Dati djetetu perspektivu vremena koje od najtežeg životnog iskustva postepeno napravi sjetno sjećanje.
Postepeno će nam na taj način djeca postajati sve antifragilnija, sve sposobnija nositi se sa neugodnostima (fizičkim, emotivnim) svakodnevnog života. Razviti će važnu vještinu reguliranja svojih emotivnih stanja što ih čini zrelim osobama.
Kao roditelji imamo svakodnevni težak zadatak – moramo zaštititi svoje dijete od neugodnosti i opasnosti za koje nisu spremni, ali istovremeno pustiti da iskuse neugodu i nesreću u okviru svojih kapaciteta kako bi razvili antifragilnost i sposobnost reguliranja vlastitih emotivnih stanja.