U razgovoru sa mladima često čujem frazu da netko “nije spreman za ozbiljnu vezu”.
Premda je ulazak u vezu sa drugom osobom čin kome ne treba olako pristupati, s druge strane pretjerano promišljanje i neodlučnost mogu dovesti do svojevrsne paralize i nemogućnosti donošenja važnih životnih odluka.
Zašto se to mladima sve češće događa?
I prije je bilo neodlučnih, onih koji sve moraju sto puta preokrenuti i promisliti sve moguće posljedice neke odluke, bila ona biranje filma u videoteci ili biranje životnog partnera, ali danas se čini da se radi o općem trendu. Mladi kao da permanentno vise između straha od onoga što će nekom odlukom izgubiti i nepoznanice što ih čeka ako donesu odluku.
I onda radije ne donose odluke.
“Nisu spremni” za ozbiljnu vezu, za odgovoran posao, za jednoga dana imati vlastitu djecu.
Pri donošenju odluke postoji nešto što se zove kombinatorička eksplozija. Ako pokušamo sagledati sve moguće ishode i posljedice neke odluke, sasvim izvjesno je da ju nikada nećemo moći donijeti jer bi nam za to bilo potrebno nekoliko eona. Jednostavno je previše mogućnosti i previše posljedica za sagledati.
U neko prijašnje vrijeme mlada osoba se kretala u društvu nabrojivog broja više ili manje bliskih prijatelja i poznanika. Da bi iz tog skupa izabrali osobu sa kojom žele biti u vezi, mogli su jednostavno izbaciti polovicu koja pripada spolu koji im nije privlačan, zatim sve one koji im nisu simpatični, pa onda one koji im nisu zgodni i izbor je već pao na jednoznamenkasti broj kandidata sa, eventualnim super zgodnim i simpatičnim neznancem.
Danas mladi imaju tisuće “prijatelja” i “pratitelja” na društvenim mrežama, i premda ih možda svjesno ne uzimaju u obzir, mozak sam zaključuje da izborom jedne osobe ostaje puno previše neiskorištenih mogućnosti. Zato se malo tko odlučuje na “ozbiljnu vezu”, radije birajući opciju “samo prijatelji” ili “friends with benefits” (intimniji odnos bez obaveza) kako bi ove druge opcije i dalje bile otvorene.
Sposobnost donošenja odluke, filtriranja nebitnih posljedica te odluke i fokus na one važne, vježbamo kroz cijelo odrastanje. Kroz igre i druženje u “stvarnom svijetu” (pomalo je čudno da moram posebno napomenuti da djetinjstvo nekoć nismo provodili buljeći u ekrane), posebno one koje nisu nadgledali naši roditelji, vježbali smo donositi odluke (ne uvijek pametne i razborite) i nositi se sa njihovim posljedicama (ne uvijek ugodnima).
Na taj način smo gradili i polirali aparat za procjenu što je važno a što nije i sposobnost prihvaćanja posljedica.
Današnji mladi na žalost sve manje prolaze kroz taj proces i posljedice se vide, ne samo u primjeru koji sam naveo nego i u načinu na koji se ponašaju na fakultetima i zaposlenjima. Sve češće čitam o tome kako nove generacije nemaju sposobnost preuzimanja inicijative, donošenja vlastitih odluka i procjenu rizika.
Preusmjeravanjem naše djece na više aktivnosti u “stvarnom svijetu” pomoći ćemo im u razvijanju sposobnosti donošenja važnih (i manje važnih) životnih odluka!