U razgovoru sa ravnateljicom lokalne škole, partnerom na projektu prevencije vršnjačkog nasilja, doznajem da je škola postavila zabranu korištenja mobitela.
Radi se o pozitivnom trendu koji se polako širi svijetom, trendu koji prešutno potvrđuje štetnost mobitela za našu djecu.
Ravnateljica je odmah izrazila svoje sumnje u to koliko će roditelji imati razumijevanja za takvu odluku škole.
Premda je samo provođenje ovakve zabrane zanimljiva tema za sebe, sa time kako škola može penalizirati kršenje zabrane i na koji način ju može praktično implementirati, meni je zanimljivija strana roditeljse reakcije.
Zašto?
Zato što je mobitel nešto što djeca u prvom redu uopće nisu nikada niti trebala imati u školi. Nije trebalo čekati da se nastavnici oglase o tome kako ne mogu voditi nastavu dok učenici šalju poruke, snimaju video ili gledaju tik-tok. Pa ipak, roditelji su im te mobitele dali u ruke i sa njima ih poslali u školu, i to im je dalo osjećaj sigurnosti – znaju gdje je dijete, uvijek ih može nazvati ako se nešto dogodi i tako dalje..
Ako je to valjan razlog, pitam se kako smo svi mi preživjeli djetinjstvo? Da ne govorimo o našim roditeljima. Kako smo svaki dan išli u školu i natrag bez nevidljive pupčane vrpce koja nas veže sa njima?
Pa ipak smo preživjeli.
A djeca danas, neki od prvog razreda, idu u školu sa mobitelima, koji osim nominalne sigurnosti za roditelje, predstavljaju ozbiljnu opasnost za njihovo mentalno zdravlje. Sama činjenica da je škola na posljedku morala formalno djeci zabraniti upotrebu mobitela govori dovoljno o tome koliko oni narušavaju sposobnost djece da se koncentriraju na zadatke, o nezdravim međuodnosima (cyberbullying), skraćivanju pažnje (posebno kroz aplikacije poput tiktok-a)…
Ali sve će to imati mali učinak ako se odnos prema mobitelima ne promijeni i izvan okruga škole – ukoliko se roditelji ne informiraju o stvarnoj štetnosti te naprave za njihovo dijete.
Koliko je problem ozbiljan možemo vidjeti i iz činjenice da neke zemlje raspravljaju o postavljanju dobne granice na posjedovanje pametnih telefona na 16 godina. Rezultat je to brojnih studija koje prate paralelan porast problema u mentalnom zdravlju kod djece i mladih sa porastom korištenja pametnih telefona, društvenih mreža i ostalih online platformi.
Zamislite da vidite dijete na ulici kako puši ili pije alkohol?
Zvuči grozno, pa ipak, sasvim nam je normalno gledati djecu kako izlaze iz škole zureći u svoje telefone. Premda nam veza još uvijek nije dovoljno uočljiva, moramo razumjeti da se alkohol i cigarete do relativno nedavno nisu smatrali tako štetnima da bi se djeci zabranio pristup.
Isto tako će proći dosta vremena i biti potrebno puno informiranja da bismo kolektivno shvatili koliko su pametni telefoni štetni za dijete u formativnim godinama.
Nadam se da će ovakve školske zabrane biti zdravi “okidač” rasprava i propitivanja nečega što smo “zdravo za gotovo” uzeli kao bezazleno i bezopasno za našu djecu, te širenja informacija o štetnom utjecaju pametnih telefona na dječji razvoj.
Pametni telefoni nisu niti bezazleni niti bezopasni, i osim u školama, njihova upotreba bi trebala biti regulirana prevenstveno kod kuće.