Skip to content

Što škola zna?

Jučer na našem Aikido treningu sedmašica prepričava ispit iz likovnog (predmet se vjerovatno inspirativno zove nešto kao “Likovna kultura”).

Ne sjećam se da smo u osnovnoj školi imali ispite iz likovnog. Obično smo bili do laktova u temperama, tušu ili glini.

Bio je to dobrodošao predah nakon raznih biologija, geografija i hrvatskih gramatika.

Bio je to prostor gdje smo razvijali kreativnost i izražavanje misli i osjećaja u vizualnom mediju. Nekome je išlo bolje, a nekome malo teže, ali koliko se sjećam ocjenjivao se trud a ne likovni talent pa su svi imali podjednake izglede dobiti dobru ocjenu pride i popraviti prosjek.

A danas – ispit iz likovnog.

Pitanje: “Nabroji sve vrste linija”

A onda klinci nabrajaju (Ravne, zavojite, pune, isprekidane, debele, ne tako debele, tanke..” i preznojavaju se nesigurni da li su koju zaboravili..

Supruga i ja se pogledamo, oboje diplomirani likovnjaci, i mislimo isto.

Teško bi se netko namučio da nađe učinkovitiji način da ugasi dječju ljubav prema istraživanju, izražavanju i kreativnosti. Na ovaj način se odgajaju strojevi.

Zapravo, ispada da škola uči djecu da rade ono što strojevi rade znatno bolje (pamte i ponavljaju zapamćene podatke) a guši ono što strojevi apsolutno ne mogu raditi (kreativno mišljenje i izražavanje).

Ako ćemo biti pravedni prema učiteljima i profesorima danas, moramo priznati da je (sa rijetkim i časnim izuzecima) oduvijek bilo tako.

Danas sam naišao na školske izvještaje iz predmeta English Composition za jednog tinejdžera iz tridesetih godina prošlog stoljeća.

“Nikada nisam susreo dijete koje tako uporno piše upravo suprotno od onoga što misli. Čini se nesposoban voditi svoje misli na papiru”

“Uporni muljator. Zanemariv vokabular, loše složene rečenice. Podsjeća me na devu.”

“Ovaj mladić je indolentni nepismeni član ovog razreda.”

“Postojano lijen. Ograničene ideje”

Mladić o kome se piše je Roald Dahl, autor fantastične književnosti kako za djecu tako i za odrasle.

U školi očigledno nisu imali takav dojam o njemu. Po njima bi bio jedva dobar računovođa. To mu je doduše i bilo prvo zanimanje, ali ja neumorno pisao svoja opažanja i misli i izgradio se u vrhunskog književnika.

Ako zavirimo u zanimljivu knjigu “Oružja masovnog podučavanja” američkog  profesora John Taylor Gatto-a (Algoritam 2010.)  naići ćemo na zanimljive i poučne izjave industrijalaca koji su stajali iza američkog obaveznog obrazovnog sustava (koji je ustrojen na zasadama pruskih kadetskih škola).

“Naše škole su tvornice u kojima se materijali oblikuju i kroje. Posao je škole izgraditi svoje učenike prema dolje navedenim specifikacijama.”

E.P. Cubberly, 1922.

“Ove ljude nećemo pokušati učiniti filozofima, učenim ljudima ili znanstvenicima. Nećemo tražiti zametke velikih umjetnika, slikara, glazbenika, ni odvjetnika, liječnika, propovjednika, političara, državnika – njih imamo uistinu dovoljno.

Zadatak koji sebi postavljamo vrlo je jednostavan – organizirati ćemo djecu i naučiti ih da na savršeni način rade ono što njihovi očevi i majke rade nesavršeno.”

Rockefellerov Glavni odbor za obrazovanje, 1906.

Ako imalo kritički sagledamo što škola radi i zanemarimo ono što tvrdi da radi, uvjeriti ćemo se da i dan danas ispunjava isti ovaj cilj (premda u većini slučajeva potpuno nesvjesno).

I zato kao roditelji moramo razumjeti da naša djeca u školi neće naučiti kritičko mišljenje, neće razviti kreativno izražavanje – kvalitete kojima mogu sagraditi sretan i ispunjen život, ali će jako uspješno razviti anksioznost radi prosjeka ocjena o kojima im, navodno, ovisi budućnost.

Što možemo učiniti?

Nikada nije pre rano za početi voditi ozbiljne razgovore o relevantnim temama, uvodeći ideju kritičkog sagledavanja informacija kojima su okruženi. Ovo je posebno važno kada znamo da zapravo ne znamo kakve sve informacije do njih dopiru kroz mobilne telefone (YouTube, TikTok..)

Potičite ih da crtaju, bojaju, farbaju, da miješaju temperu i tuš, pastele i akvarel. Potičite ih da zapisuju svoje misli, sjećanja, ideje.

I možda najvažnije od svega ali i najteže, pokušajte im objasniti da su ocjene samo odraz njihovog truda a ne definicija njihove buduće sreće.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *