Kao otac dva punoljetna sina, mogu reći da sam bezbroj puta pogriješio u odgoju.
Nekih grešaka sam svjestan, a druge (za koje sam bio uvjeren da to nisu) mi djeca ne propuštaju pripomenuti kada se za to ukaže prilika.
Puno puta sam stao na stranu mlađeg kada su se svađali.
Gurao sam ih da idu na naše Aikido treninge jer sam bio uvjeren da im koriste – kasnije se ispostavilo da su oni htjeli trenirati nešto drugo.
Štitio sam ih kada možda nije trebalo a mislim da ih nekada nisam zaštito kada je baš trebalo.
Sasvim sigurno sam im pre rano dao mobitele i pre malo kontrolirao što i koliko na njima rade.
Da ne nabrajam.. mislim da svi možemo provesti cijelo poslijepodne prisječajući se svega što smo krivo napravili u odgoju svoje djece.
Pa ipak, kada ih gledam sada, već skoro odrasle ljude, ne mogu nego biti ponosan.
Pronašli su ono što ih zanima u životu i u to samoinicijativno ulažu trud i vrijeme.
Imaju izgrađeni sustav morala i vrijednosti.
Društveni su, komunikativni i pristojni – ponašaju se kao da su dobro odgojeni 🙂
Čini se da je, uz sve propuste, naš iskreni napor kao roditelja da napravimo stvari kako treba na kraju dao dobar rezultat.
Kada sve uzmem u obzir mislim da smo često pre strogi prema sebi. Uvjeren sam da uvijek za našu djecu radimo ono što smatramo da je u tom trenutku najbolje.
Da li je odista za njih najbolje?
Tko zna – niti dječji psiholozi i pedagozi nisu još razvili jedinstvenu metodu za savršeni odgoj, niti se u svemu međusobno slažu.
Naša je zadaća biti budni u svakom trenutku, biti svjesni motiva iza naših odgojnih odluka i uvijek djelovati iz smirenog, centriranog stanja.
Zato i ako napravimo nešto “krivo”, znati ćemo da smo napravili najbolje što smo tada znali i mogli.