Koliko bi lakše bilo zaštititi dijete od štetnog utjecaja društvenih mreža i ostalih nezdravih sadržaja koji su dostupni kroz mobitele kad bi im i druga djeca imala ograničeni pristup.
Specifičnost ovisnosti o elektronici je nešto što društveni psiholog John Haidt naziva “collective trap”. Premda izloženost društvenim mrežama može kod mladih izazvati simptome anksioznosti i depresije, oni rijetki mladi koji iz nekog razloga nisu na istim mrežama mogu razviti iste simptome radi osjećaja isključenosti iz društva svojih vršnjaka. Tako čak i djeca koja direktno osjećaju štetnost boravka na mrežama ostaju u tom okruženju jer su svi njihovi vršnjaci tamo.
Za nas roditelje se problem može sažeti u rečenici “A zašto ja ne mogu imati mobitel kad ga svi moji prijatelji imaju?”
Poznato?
Upravo je to jedan od razloga zašto smo našoj djeci dali mobitele u ruke, premda su neki predosjećali da to baš nije najbolja stvar za dijete u razvoju. Vjerovali smo da ne može biti tako loše kad ga sva djeca imaju.
Prema korelacijskim statistikama korištenja društvenih mreža i problema u mentalnom zdravlju mladih čini se da nam je predosjećaj na žalost bio i više nego točan.
Kako pomoći našoj djeci da se izvuku iz ove kolektivne zamke?
Haidt u svojoj knjizi “The anxious generation” predlaže četiri jednostavna koraka:
- Ne dati djetetu pametni telefon do srednje škole (telefoni na tipke su skroz ok)
- Ne pustiti dijete na društvene mreže prije šesnaeste godine
- Škole bez mobitela (zaključavanje mobitela na početku nastave) i
- Pružanje djetetu više prostora za autonomne aktivnosti (igra na ulici..)
Da, ali ako ja zabranim svom djetetu a drugi ne..
Tu nastupa potreba za zajednicom. Iz kolektivne zamke možemo izaći samo zajedno.
Da bi ova jednostavna (i potpuno besplatna) strategija funkcionirala, roditelji se moraju povezati, širiti informacije o štetnosti mobitela, dogovarati zajedničke akcije i mjere prema svojoj djeci.
Da, u hiper individualističkom društvu današnjice pomalo smo neskloni povezivati se sa baš svim roditeljima iz razreda našeg djeteta na primjer, ali radi se o sudbini i zdravlju naše djece, a za to vrijedi žrtvovati malo komocije.
Predlažem da za početak kontaktirate roditelje prijatelja vašeg djeteta, komunicirate o problemima i opasnostima odrastanja “na mobitelu” i dogovorite zajedničke mjere.
Na taj način vaše dijete neće moći reći “Ali Marko i Ivan mogu, zašto ja ne mogu!?”, a jednoga dana će vam biti zahvalni.