Zanimljivo je kako često vidimo da mladi ljudi signaliziraju svoju odraslost kroz dva najrasprostranjenija poroka današnjice – alkohol i nikotin.
Prvo potajno, a onda (kada neumitni mehanizam ovisnosti počne djelovati) postepeno sve javnije, ponekad upravo napadno, u nekoj jalovoj nadi da će tako “postati odrasli”.
Završetak srednje škole – značajno nazvan “matura” od riječi “mature” ili “zreo” – prešutno se pretvara u javni festival poroka, sa bezglavim opijanjima, često do besvjesti.
U knjizi “The Age of Addiction: How Bad Habits Became Big Business” David Courtwright definira porok kao samouništavajuću naviku kojoj se ne možemo oduprijeti, i proučava kako su poroci postepeno od nečega društveno neprihvaćenog postepeno prerasli u veliki biznis.
I odista, nalazimo se u vremenu kada je dio poroka u rukama mega korporacija i pod nadzorom države, sa posebnim porezima i zakonima (nikotin, alkohol, kocka, antidepresivi..) dok je drugi dio van zakona (droge, prostitucija..)
No, danas imamo još jednu granu poroka koja uopće nije regulirana i u potpunosti je dostupna ne samo mladima već i maloj djeci.
Kako je to moguće? Kakav bi to porok mogao biti slobodno dostupan djeci?
Odgovor je jednostavan, i mislim da ste se već dosjetili – digitalni sadržaji!
Ali kakv je to porok? Na koji način je štetno što malo dijete gleda dječji kanal na Youtubeu?
Digitalni sadržaji (i tu govorim o svemu od društvenih mreža, komunikacijskih alata, igrica, video portala, do svih mogućih aplikacija..) su svi građeni sa jednim ciljem – maksimizirati angažiranost korisnika – i tu neće prezati ni od čega.
Naša pažnja je njihova valuta, koju od nas uzimaju u zamjenu za kojekakve sadržaje (neke od kojih, da ironija bude veća, mi sami kreiramo), valuta koju kupuju i prodaju međusobno dok mi zurimo u čarobne ekrane.
Kako bi to funkcioniralo, oni koriste sve spoznaje iz povijesti ljudskih ovisnosti – svaki mehanizam koji nas čini ranjivima za ovisničke oblike ponašanja je upotrijebljen u digitalnom svijetu.
Ako se osvrnete oko sebe na odrasle ljude koji zure u mobitel dok u automobilima čekaju na zeleno svjetlo, dok hodaju natovareni vrećicama iz kupovine, ili rade bilo koju drugu radnju (do sada najoriginalniji je bio jedan zaposlenik Zrinjevca koji je kosio travu sa flaksericom dok gleda u mobitel), vidjet ćete koliko su napori korporacija uspješni.
Sada pokušajte zamisliti koliko su naša djeca sposobna oduprijeti se tim mehanizmima, djeca koja još uopće nemaju razvijenu sposobnost opiranja vlastitim žudnjama i porivima (“mama kupi mi čokolaaaaaadu!”).
Da, oni su potpuno nezaštićeni od tih ciljano kreiranih sadržaja, i jedini koji ih mogu zaštititi smo mi, njihovi roditejli.
U našoj sredini se svijest o tome još nije rasprostranila, i jednako kao što je alkohol društveno prihvaćen do mjere da društvo osobu koja ne pije tretira kao nenormalnu (sjećam se kada sam na nekoliko godina prestao piti alkohol koliki pritisak su na mene vršili prijatelji i obitelj), tako će i roditelj koji svom djetetu ne da mobilni telefon biti smatran čudakom.
Na žalost, laganog puta nema, i ako želimo najbolje svojoj djeci, morati ćemo progutati tu gorku pilulu i biti proglašeni čudacima, dok će nam djeca na sav glas vikati da nas mrze.
Ipak, jednoga dana će nam biti zahvalna (ili se bar time uvijek možemo tješiti) kada shvate sa kakvim posljedicama se moraju boriti njihovi vršnjaci.