U današnje vrijeme teško možemo naći aktivnost koja je stresnija za mlade od školovanja. Od ukidanja prijemnih ispita za srednje škole postepeno se uspjeh u sve nižim razredima računa za bodove pri upisu. Samim time pritisak na djecu raste. Svaka ocjena im može potencijalno ugroziti budućnost.
Takav je sustav, šta da radimo?
Sustav ćemo teško promijeniti, ali odnos naše djece prema školi možemo.
Naravno da je školovanje važno. U nekoj mjeri ono će doprinijeti tome da naša djeca saznaju važne stvari o svijetu, nauče vrijedne alate i vještine koji će im koristiti u životu. No ukoliko je imperativ imati dobre ocjene i prosijek pet nula, to se jednostavno neće dogoditi.
Zašto?
Zato što će se djeca koncentrirati na sticanje boljih ocjena, to će postati smisao njihovog pohađanja škole. Znanje i vještine će postati samo sredstvo za dobivanje boljih ocjena, boljeg potencijalnog zaposlenja. Kakva je motivacija, takva je i destinacija.
A stres koji se oko toga nagomila dodatno će smanjiti mogućnost dubinskog usvajanja znanja ili razvijanja iskrenog interesa za neki predmet.
Konačni rezultat je uvjerenje da je upis u neku manje poželjnu strukovnu školu zapravo neuspjeh za koji su si sami “krivi”, a struka koju konačno odaberu će biti “kazna” jer se nisu dovoljno trudili daa se upišu u prestižnu gimnaziju, što bi im osiguralo “bolji” život.
I tako će se teško desiti da je netko sretan i zadovoljan sa time što je, na primjer, kuhar. Uvijek će to gledati kao neuspjeh, rezultat toga što “nije dovoljno učio”.
Ali zašto netko ne bi bio sretan upravo kao kuhar? U konačnici, to može biti i vrlo dobro plaćen posao. Bolje plaćen nego posao profesora na srednjoj školi, koji je imao sve odlične ocjene u osnovnoj školi. Upisao prestižnu gimnaziju. Položio maturu sa odličan i završio fakultet prirodoslovnih znanosti.
Također može biti i kreativan posao, sa mogućnnošću cijeloživotnog usavršavanja.
Mislim da je naša dužnost kao roditelja usmjeriti našu djecu prema onome što ih privlači, i onda sa tim ciljem postaviti realistična očekivanja, koja neće nužno trojku iz matematike u petom osnovne vidjeti kao smak svijeta.
U konačnici, ono što svi želimo je da naša djeca budu sretna, sada i u budućnosti. Da bi mogli uživati u životu kada odrastu, trebaju znati živjeti sada i ovdje, a to ih mi moramo naučiti.