Ljudi imaju iskonsku potrebu dijeliti iskustva, informacije, znanja, mišljenja i još mnogo toga.
Ta potreba nam je duboko uprogramirana i to sa razlogom – kako bismo opstali, kao vrsta, pleme i pojedinac.
Do nedavno smo uglavnom mogli te stvari dijeliti sa uskim krugom ljudi koji nas okružuju – obitelji, prijateljima, kolegama. Neki uspješniji u tome bi došli do šire publike – kroz članak u novinama ili kroz književno djelo.
Nije doduše bilo potrebno da napišemo knjigu, a da ipak budemo malo performativni u takvoj vrsti komunikacije. Da pokušamo stvoriti efekt kod slušaoca, da nas pažljivo slušaju ili se nasmiju na neku šalu. Na taj način smo gradili svoju poziciju u društvu.
One bolje priče, zgode ili vicevi bi se prepričavali, ali većina je toga (srećom) brzo zaboravljena.
Na taj način je neuspjeh u pričanju, nezgodno mišljenje, ili što drugo neupečatljivo moglo nestati u nesigurnom području ljudskog pamćenja, pa nije postojala velika opasnost da će nas svi pamtiti po nekoj glupoj priči ili šali.
Naša djeca ne žive u takvom svijetu. Njihova komunikacija se uglavnom odvija na društvenim mrežama i komunikacijskim aplikacijama gdje svaka informacija dolazi potencijalno do beskrajnog broja nepoznatih ljudi, a reakcije se mogu brojati u lajkovima, srčekima i ostalim emotikonima.
I sve ostaje dostupno zauvijek (osim tzv “story-ja” koji nestanu za 24 sata i vjerovatno su baš zato popularni kod mladih). Svaka nespretna riječ, loša fotografija, nezgodna šala ili politički nekorektno mišljenje potencijalno mogu izazvati katastrofalnu štetu za društveni status mlade osobe.
Zato su mladi danas vlastiti brand manageri, brižljivo pazeći na svaku riječ, fotografiju ili video koji objavljuju. Taj pritisak nerjetko dovodi do osjećaja problema u emotivnom zdravlju mladih.
U želji da privuku što više emocionalne angažiranosti “pratitelja” postepeno će dijeliti sve intimnije stvari, dok na kraju granica između javnog i intimnog gotovo da neće postojati.
Također, opčinjeni potrebom da svaku priliku iskoriste kao materijal za dobru objavu, nerijetko propuštaju iskusiti doživljaj koji se žure pretvoriti u uspješan post. Na taj način ne žive “sada i ovdje” već je ovaj trenutak samo osnova za ugodu (ili neugodu) pažnje koju će privući na društvenim mrežama.
Kako im pomoći?
Postoji jedna drevna metoda djeljenja svojih iskustava na načid da ih time još intenzivnije proživljavamo.
Pisanje dnevnika.
Pisanje dnevnika je disciplina u kojoj možemo podijeliti neko iskustvo sa samim sobom. Sa šutljivom stranicom dnevnika. Biti na trenutak još više uronjeni u emociju i dojam onoga što zapisujemo. Na taj način događaj više nije samo potencijal za lajkove koji će hraniti naše dopaminske potrebe.
Dnevnik podnosi sve, najintimnije osjećaje, razmišljanja, iskustva. Nema brige o tome da li će netko napisati ružan komentar ili će proći bez lajkova.
Dnevnik se može činiti usamljeno mjesto u odnosu na društvene mreže, ali to je ono što nam treba. Mjesto gdje se možemo povući i obitavati sa svojim iskustvima, mislima i emocijama bez stalnog društvenog pritiska.
Dnevnik je zdrava alternativa društvenim mrežama za mladu osobu, disciplina koja će joj pomoći da procesuira vlastiti intimni život bez straha od osude ili ignoriranja okoline.
Poklonite svom djetetu dnevnik i neku lijepu olovku, možda čak naliv pero i potaknite ih da pišu, da razviju svakodnevnu naviku pisanja dnevnika.
Kad ste kod toga, možete i sebi pokloniti jedan 🙂 jer dnevnik nije dobar samo za djecu nego i za nas odrasle.