U knjizi “1999” koju je znakovito napisao 1984. godine, autor Borislav Pekić prati posljednjeg čovjeka na zemlji koji živi potpuno sam, okružen sustavima i robotima koji se brinu o njemu. Ljudi su se s vremenom izolirali jedan od drugoga kako bi se izbjegle neugodne interakcije koje neminovno proizlaze iz međuljudskih odnosa, pa je tako posljednji kontakt sa drugim čovjekom imao davno, putem nekog oblika virtualne komunikacije. Glavni lik više ne može biti siguran postoje li uopće drugi ljudi na planeti.
Za glavnog lika se brine robot Arno koji je njegov pratitelj ali i prijatelj, zamjenjujući odnos sa stvarnim ljudskim bićem, a u romanu se pojavljuje i Arna, ženski android savršeno oblikovan da imitira ženu i ispuni sve “potrebe” glavnog lika.
Kada je napisana, 1984. godine, knjiga je ulazila u područje distopijske znanstvene fantastike. Umjetna inteligencija i androidi obitavali su isključivo u mašti, kompjuteri su se bavili – računanjem a “roboti” radili u industriji automobila.
No, danas se sve više pribliožavamo području Pekićeve 1999. Još smo naizgled daleko od vjernih robota androida, ali umjetna inteligencija je polako ali sigurno počela ulaziti u pore međuljudskih odnosa, i to specifično da bi nadomjestila “nesavršenost” i čestu neugodnost stvarnih odnosa među ljudima.
“Društvene mreže” su radi izostanka direktne koregulacije i suptilne komunikacije koju provodimo kroz čitavo tijelo kada smo sa osobom “sada i ovdje” inherentno osuđene na to da izazivaju i pospješuju konflikte i nesporazume, mnogi od kojih se u direktnom kontaktu sa drugom osobom ne bi dogodili. Upravo to je jedan od mehanizama koji izazivaju depresiju i anksioznost kod mladih, posebice djevojaka.
Kako bi se doskočilo tom problemu i iskoristile sve veće mogućnosti umjetne inteligencije, razvijena je potpuno virtualna društvena mreža, gdje su svi vaši “pratitelji” umjetno kreirani, slijedeći vaš osobni odabir. Više nema straha da će vas netko ismijavati, da ćete imati post koji će proći bez lajkova, da će netko kritički pristupiti vašim tvrdnjama.. I evo nas u Pekićevoj 1999. Sami ćemo odabrati okruživanje umjetnim interakcijama kako bi izbjegli one stvarne.
Da se vratimo na glavnog lika i njegovog ženskog androida, Arnu. Međuljudski odnosi su iznimno kompleksni i zakučasti, isprepleteni brojnim osobnim projekcijama, programima iz prošlosti, neprobavljenim emocijama, a posebno kada se radi o intimnim odnosima.
No upravo se o tome i radi! Odnos sa dragom osobom nam je toliko važan da ćemo se, nakon neslaganja, svađe, ružnih riječi i još koječega, potruditi da pronađemo zajedničko rješenje, vidimo gdje je naš ego zabrazdio i dovedemo ga u red kako bi odnos sa drugom osobom mogao funkcionirati.
Prekjučer sam slušao starijeg sina kako se prepire sa svojom djevojkom. Žive zajedno, i da bi to mogli nastaviti morali su pronaći rješenje spora, popustiti, obuzdati ego. U isto vrijeme sam se ja svađao sa suprugom oko neke besmislice. Da, nakon 24 godine braka to je i dalje moguće, i također je moguće osvjestiti svoj ego, priznati grešku, razumjevši koliko je odnos sa osobom važniji od toga da je netko u pravu.
Na taj način razvijamo i održavamo našu sposobnost da budemo “zoom politikoom” kako je govorio moj profesor iz sociologije Baljkas, da budemo društvena životinja. Ako to izbacimo, pomalo ćemo se sve više udaljavati od drugih ljudi, nesposobni komunicirati kroz nesporazume i neslaganja, sve ranjivijeg ega i sve usamljeniji, okruženi robotima koji nam povlađuju.
U još jednom pogledu u budućnost (koja je sada), glavni lik filma “Her” se zaljubljuje u operativni sustav koji je programiran da bude sve što on želi. I tako sada možemo preskočiti dating aplikacije i odabrati aplikaciju koja nam kreira savršenog partnera, partnera koji neće dovoditi naš ego u pitanje, partnera uz koga ćemo postepeno postati nesposobni biti sa drugim ljudima. Ili savršenog prijatelja u obliku Friend necklace koji sluša sve što mu kažemo i odgovara na način da se uvijek osjećamo dobro, da nas netko razumije i suosjeća s nama.
A budućnost koju nam u tom smjeru predviđa Pekić je budućnost usamljenih bića, vječno nezadovoljene temeljne potrebe za ljudskim kontaktom. Budućnosti koja je jednim djelom već sada, kroz epidemiju osjećaja usamljenosi koja preplavljuje zapadni svijet.
Mislim da kao roditelji trebamo svojoj djeci dati do znanja da je normalno svađati se, da je zdravo raspravljati, da je dobro primiti kritiku dok god to vodi prema razvijanju kontrole nad vlastitim egom i sposobnosti prepoznavanja kada je odnos sa osobom važniji od toga da smo u pravu.