Skip to content

Kako vaše dijete instalira aplikacije?

U sklopu ovogodišnje Trauma Super Conference pogledao sam zanimljivo predavanje staničnog biologa Dr. Bruce Liptona.

Opisujući mehanizam kojim se traumatično iskustvo “upisuje” u naš sistem i kasnije utječe na naše ponašanje, proširio je temu i opisao kako kroz odrastanje učimo usvajajući obrasce iz okoline.

Ako pojednostavljeno zamislimo našu svijest kao kompjuter koji se sa našim rođenjem (ili nešto prije) pali, vidjet ćemo da taj kompjuter sam po sebi ne može ništa raditi jer nema instalirane programe sa kojima bi to radio.

Zato dijete upija informacije iz okolnog svijeta, poput kompjutera ili mobitela koji downloadira aplikacije, i onda ih instalira kako bi moglo funkcionirati u svijetu. Ono što je važno znati je da dijete do sedme godine taj proces radi u potpunosti bez filtera.

Na taj način upijamo obrasce ponašanja naših roditelja, obitelji i okoline bez da ih prethodno procjenjujemo i sortiramo po nekom sistemu pozitivnih i negativnih, dobrih ili loših – jer se taj sistem tek kasnije formira.

Čak i kasnije u životu, kao odrasle osobe sa formiranim moralnim i kognitivnim aparatom, imamo tendenciju raditi ono što vidimo da rade ljudi oko nas.

U jednom zanimljivom eksperimentu grupa od 6 ispitanika bi rješavala jednostavan zadatak – određivali bi koji predmeti na slici su duži a koji kraći.

Od 6 ispitanika 5 su bili glumci koji su namjerno davali očigledno pogrešne odgovore.

U većini testiranih “grupa” šesti pojedinac je također dao pogrešne odgovore – ispitanik je nesvjesno utvrdio društveno prihvaćeni obrazac i odmah ga primjenio.

Pomalo zastrašujuće, zar ne?

Pogotovo kada razmislimo o tome kakvim se informacijama impregniraju naša djeca bez našeg znanja i mogućnosti kontrole.

Djeca provode sate i sate gledajući milione “reelova” i “shortsa” i sav taj materijal se upisuje u njihovu svijest kao društveno prihvatljivi obrasci.

Dugoročne rezultate po cjelokupno društvo ćemo vidjeti tek kada ta generacija stasa, ali direktni rezultati su vidljivi već sada.

Jedan mladić iz Samobora nedavno je radi Tiktok pranka (štos) skoro ostao doživotni invalid. Štos je izgledao ovako: trojca su stajali jedan pored drugoga, “natječu se tko će više skočiti”. Prvo skoči lijevi, onda desni onda onaj u sredini. nesretni mladić, inače sportaš, je skako treći. Utrenutku skoka prijatelji su ga gurnuli više u zrak i pri padu “pomeli” noge. Pao je na leđa i završio sa tri napukla kralješka i dugim izbivanjem od sportskih aktivnosti.

Dvojica koji su to napravili mu nisu bili neprijatelji – naprosto su ponovili štos koji su vidjeli na Tiktoku, nikakav zabranjeni materijal koji bi ikako bio blokiran eventualnim zaštitom maloljetnih korisnika. Da se vratimo na analogiju kompjutera, izvršili su program koji su netom skinuli sa mreže i instalirali.

Mi smo znali reći “kud svi tud i mali Mujo”, a engleska fraza je “monkey see, monkey do”. Sada se zapitajte što sve naša djeca vide u jednom danu na svojim čarobnim prozorima u svijet..

Imajući prirodu našeg odrastanja i razvoja u zdrave članove društva na umu i osjetljivost dječjeg uma na društvene primjere, trebalo bi nam biti jasno je da pametni telefoni jednostavno nisu primjereni za djecu.

Naravno, dok to ne postane društvena norma roditeljima će biti beskrajno teško ograničavati pristup tehnologiji svom djetetu “kad svi drugi mogu”, i zato moramo raditi na tome da se ovaj problem kolektivno riješi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *