Gledao sam danas maškare..
Evo ga, opet će jadikovka o tome kako je nekoć bilo bolje!
Danas sam odvozio lijepu turu biciklom po sunčanim cesticama oko Svete Nedjelje i s vremena na vrijeme naišao na pokoje stidljive maškare. Harry Potter sa frendicama ovdje, jednorog u duginim bojama ondje, pokoja smrt sa kosom, pokoji spiderman..
Samo, svi kostimi su od glave do pete kupljeni u dućanu.
Niti jedno dijete se nije potrudilo napraviti nešto neobično, neočekivano. Natući bakinu šubaru na oči, navući dedine lovačke čizme, izrezati sablju od kartona i proglasiti se strašnim banditom.
Ili vezati maminu šarenu maramu preko glave, improvizirati povez na oku, od vješalice kuku za ruku i opet neki mač od kartona i evo Kapetana Kuke!
Ništa slično.
Čak mi se čini da bi takvo dijete bilo ismijano – vidi ga, roditelji mu nemaju za kostim!
I još jednu sitnicu sam primjetio, detalj koji govori koliko vjerujemo u sigurnost svijeta u kojem nam djeca odrastaju.
Još do nedavno maškare su kretale u lov na slatkiše, krafne i sitniš tek kada padne mrak. Ne više. Sada je to opasno..
Ali zašto je sada opasno a tada nije bilo?
Što se promijenilo?
Da li smo zaraženi američkim safetizmom (sa zakašnjenjem) ili se radi o promjeni u našem društvu i okolini, promjeni radi koje nam više nije ugodno puštati djecu da idu po mraku po vlastitom kvartu, makar i u grupama?
U svakom slučaju, odgovornost je nas roditelja da svijet u kojem nam djeca odrastaju bude siguran, i isto je naša odgovornost da ne idemo linijom jednostavnijeg (makar skupljeg) rješenja i da ponudimo djeci svoju pomoć u stvaranju nezaboravnih i originalnih masaka.
U konačnici, to je jedinstvena prilika da u javnosti budu netko drugi, i ako u toj transformaciji aktivno sudjeluju, tim je čarolija veća.