Prošli četvrtak je donio novu dozu stresa mnogim roditeljima u Hrvatskoj.
Nekoliko srednjih škola primilo je anonimne dojave o postavljenim eksplozivnim napravama. Sustav je promptno reagirao, škole su evakuirane i pregledane od strane policijskih pirotehničara.
Kolegica čije dijete ide u jednu od tih škola prepričala mi je kako je bila iznenađena čitajući objave na razrednoj whatsapp grupi gdje neki roditelji traže psihološku pomoć za svoju djecu jer su se “jako uplašila”.
Bez namjere da umanjujem stres koji je ovakva situacija izazvala kod djece, moramo razlikovati traumatično iskustvo – nešto za što je potrebna psihološka pomoć – i iskustvo koje nas je uplašilo.
Traumatično iskustvo se, jako pojednostavljeno, može definirati kao nešto pre intenzivno (za trenutačni kapacitet osobe), pre rano (isti događaj će djetetu biti traumatičan dok odrasloj osobi neće) ili pre često (ovo se odnosi na tzv. “developmental trauma” ili traumu u odrastanju nastalu opetovanim događajima zanemarivanja ili zlostavljanja).
Ono što su doživjela djeca u OŠ Prečko se po prve dvije stavke jasno svrstava u traumatično iskustvo i zahtjeva stručnu psihološku pomoć kako ne bi ostavilo trajne posljedice na djecu koja su to proživjela.
Činjenica da roditelji danas imaju tendenciju bilo kakav stres koji njihova djeca prožive etiketirati kao traumu je višestruko problematična.
Na taj način se relativizira pojam traume, sve može biti trauma i u tendenciji današnjeg google i chat gpt samodijagnosticiranja psiholoških poremećaja pojam gubi smisao.
Iskustvo djeteta koje je prisustvovalo teškom ranjavanju i ubistvu se izjednačava sa iskustvom vatrogasne vježbe bez ikakvih ozbiljnih posljedica.
Stres i strah su normalne emocije kojih u našem odrastanju mora biti kako bismo razvili ono što autor Nicholas Taleb naziva antifragilnost – otpornost koja se razvija kada smo izloženi nekom stresoru. Na taj način se razvija i naš imunološki sustav – kada bi cijelo djetinjstvo bili potpuno izolirani od svih bakterija i virusa, naš imunološki sustav se ne bi uopće razvio i prvi dodir sa najbenignijim virusom bi nas ubio.
Kada roditelj proglasi ovakvo iskustvo traumatičnim za njegovo dijete, dijete to iskustvo počinje promatrati kao nešto nenormalno, nešto radi čega mora promijeniti svoje ponašanje. Na taj način paradoksalno roditelj običan stres pretvara u traumu kod vlastitog djeteta.
I na kraju, dijete u takvim situacijama gleda u svog roditelja da vidi kako treba reagirati. Ako se roditelj emocionalno raspadne, to iskustvo će dijete pročitati kao ozbiljnu traumu, premda za to nema stvarne osnove.
Zadaća roditelja u je biti ona sigurnost i smirenost koja je potrebna djetetu da na zdrav način emocionalno “probavi” takav događaj.
U nestabilnim vremenima koja živimo djeca trebaju našu smirenost, stabilnost i sigurnost kako bi sami mogli izrasti u emocionalno stabilne, sigurne i smirene osobe upravo kroz razna neugodna iskustva i događaje.