Kada čovjek postane roditelj, spopadne ga više pitanja nego što može biti odgovora.
U tu prazninu uglavnom uskoči nebrojena količina “stručnjaka”, od obitelji i prijatelja do psihologa i pedagoga u trendu. I svatko ima nešto pametno i korisno za reći, a odgovori im se rijetko slažu.
Tako mi kao roditelji, u želji da sve napravimo kako treba, slušamo prvo prijatelje i obitelj (što je često korisno, pogotovo ako imaju vlastito iskustvo da ga dijele) a onda i stručnjake, posebice one koji su u trendu.
A sve to radimo zato što želimo dugoročno da naša djeca budu zdrava, sretna, da uspiju u životu, da nađu dobre prijatelje, partnere, da zasnuju svoju obitelj, i jednoga dana, da nam donesu unuke koje ćemo moći razmaziti.
Malo koji roditelj ne želi najbolju budućnost za svoje dijete.
No, danas me članak Katherine Martinko, autorice knjige Childhood Unplugged: Practical Advice to Get Kids Off Screens and Find Balance, podsjetio na drugi važan zadatak roditeljstva, nešto što se često izgubi u fokusu na budući životni uspjeh našeg djeteta.
Život se sastoji od trenutaka, a put do sretne budućnosti našeg djeteta satkan je od mnoštva trenutaka poput ovog sada. Ako propustimo uživati sa našim djetetom sada i ovdje, u ovom trenutku, mala je šansa da ćemo ga naučiti da uživa u svom životu jednom kad odraste.
Zato ona govori o svim zanimljivim aktivnostima, zajedničkim putovanjima, igrama i razgovorima koje može dijeliti sa svojim djecom zahvaljujući odluci da ih drži dalje od pametnih telefona i tableta kroz njihov pubertet.
Odluci koja nije laka, i radi koje će ju djeca od vremena do vremena mrziti “jer svi imaju mobitele”, a mnogi odrasli će misliti kako zakida svoju djecu za važan kontakt sa tehnologijom.
Međutim, ako pogledamo kvalitetu svakodnevnih trenutaka u obitelji gdje su svi ukopčanibu u svoje uređaje, postaje jasno da će većinu vremena njen odnos sa djecom biti sretan, smislen i ispunjavajuć.
Zato paradoksalno nekad moramo donijeti teške odluke, koje će našoj djeci biti nerazumljive, da bismo podigli kvalitetu vremena koje provodimo sa njima sada, i dugoročno podigli (nadamo se) kvalitetu njihovih života u budućnosti.
Ne davanje pametnih telefona djeci do njihove šesnaeste (idealno osamnaeste) godine jedna je takva odluka koja će, nadam se, s vremenom postati norma a ne čudaštvo i ekscentričnost “hipi” roditelja.
Pozdrav iz Zagreb a ugodan ostatak dana i nadolazeci week Excellent article