U Hrvatskoj je prošle godine 4.000 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred osnovne škole jer nisu zadovoljili osnovne kriterije za upis, što čini oko 10 % ukupnog broja djece prijavljene za upis. Usporedbe radi, taj postotak je 2011. godine bio 3,8 % a 2001. godine 2,7 %.
Najčešći razlozi odgode su “socio-emocionalna nezrelost, kašnjenje u jezično govornom razvoju, teškoće u grafomotoričkom razvoju i teškoće vezane uz socijalnu komunikaciju” Drugim rječima, djeca nisu razvila osnovne socijalne vještine, imaju problema u govoru, te držanju i korištenju olovke.
Osnovne socijalne vještine se razvijaju kroz druženje sa drugom djecom, specifično bez uplitanja odraslih. Djeca na taj način uče primjenjivati obrasce ponašanja koje su upili iz okoline (uglavnom od roditelja), rješavati nesporazume, dogovarati složenije igre i akcije, razvijati vlastite društvene obrasce..
Svega toga više nema jer djeca vrlo često vrijeme provode na tabletu ili mobitelu, čak i kada su u parku (ipak su na friškom zraku, što je zdravo!).
Kroz isto to druženje razvija se i usavršava govor. Voditeljica jednog riječkog prestižnog zbora se nedavno žalila da djeca koja se prijavljuju uopće nemaju razvijenu muskulaturu potrebnu za govor (a kamo li za pjevanje) – u prijevodu možemo reći da nam djeca polako ali sigurno postaju mutava. Ona je to rješila razvivši posebne vježbe da tu djecu vrati u “normalu” za njihovu dob, ali što je sa onima koji ne idu na zbor? Ovdje treba imati na umu da djeca koja se upisuju na takvu aktivnost nisu ni na koji način deprivirana – radi se o djeci za čiji svestrani razvoj se roditelji očigledno brinu.
I konačno, držanje i baratanje olovkom!
Ovdje se ne radi samo o tome da puno djece od roditelja nisu dobila bojice ili flomiće da slobodno šaraju po papiru, pa tako ne znaju držati mistični duguljasti predmet iz mračne prošlosti čovječanstva.
U Americi su išli malo dublje i utvrdili da djeca zapravo mahom više uopće nemaju razvijenu muskulaturu ruke koja bi mogla držati olovku ili raditi bilo koji kompleksniji motorički zadatak. Ta muskulatura se uglavnom razvija kroz intenzivnu igru u “stvarnom svijetu”, nešto na što inače niste morali djecu puno nagovarati. Igranje autićima, lutkicama, pikulama, gradnja kula u pijesku i blatu, slaganje konstrukcija od drvenih kockica, penjanje po igralištu ili drveću (za avanturističke roditelje – nešto što je u naše vrijeme bilo norma) su prirodno razvijale snažne i vješte ručice koje su se onda mogle othrvati i sa jednom običnom malom olovkom.
Ništa od toga se kod današnje djece nije moglo razviti jer su oni u ruci imali komad plastike i stakla po kome samo treba preći prstićem i nastaju prave čarolije!
Po svemu se čini da polako gubimo alatku sa kojom smo sagradili svijet koji nas okružuje, alatku koja nas razlikuje od drugih životinja, našu ljudsku ruku.
Ništa od ovoga nije zapravo novo, visoka brojka odgoda je lanjski snijeg, ali prije neki dan su me na razmišljanje ponukali komentari ispod jedne instagram objave sa isječcima iz novinskih tekstova o ovoj temi.
“A koji k**** ce radit vise s olovkom? Danas se ionako 90% stvari pise (odnosno tipka) digitalno, a dok oni odrastu bit ce 99%. Dok zavrse srednju ostatak civiliziranog svijeta ce skoro prestat proizvodit olovke Imao” kaže the_greyprince.
The_greyprince nije bio jedini sa takvim komentarom, ali je bio upečatljiv, a radi osobnog mentalnog zdravlja i emotivnog mira nisam se upustio u isčitavanje svih 846 komentara (veliki broj je ipak izražavao zabrinutost navedenim činjenicama).
Osim što je nepristojan, ne ide mu baš hrvatski pravopis i gramatika (možda je i to za ropotarnicu povijesti – chatGPT to the rescue!) i ima tendenciju ad hoc kreiranja “statističkih podataka”, the_greyprince je možda u pravu. Možda odista nema smisla inzistirati na prijelaznom putu preko pisanja rukom po papiru prema digitalnoj pismenosti?
Možda se zaista radi o tehnologiji prošlosti koja tamo treba i ostati?
Pogledajmo kako je to prošlo u praksi.
Skandinavske zemlje su među prvima sustavno prešle na potpuno digitalan pristup školstvu. Nema bilježnica, nema knjiga, samo tablet i to je to. Nitko sretniji od djece (u mislima mi prolaze naši prvašići koji vuku torbetine knjiga u školu).
I onda je Švedska 2023. najavila povratak na analogno školstvo. Ispostavilo se da su od uvođenja digitalnog školstva postepeno ali sigurno na međunarodnim i neovisnim Progress in International Reading Literacy Study (PIRLS) i PISA testovima pali sa samog vrha ljestvice na osrednje rezultate. Do te mjere da je 2018. godine izbio skandal jer se pokušalo lažirati PISA rezultate!
Samo po sebi to ne mora biti uzročna veza, može se raditi o pukoj korelaciji i rezultatu nekih drugih faktora koji nisu uzeti u obzir. Možda su Šveđani ishitreno vratili bilježnice, olovke i knjige u školske klupe i djeci oduzeli tablete?
Naučnici su odlučili istražiti problem i došli su do nekih vrlo zanimljivih odgovora na ova pitanja.
Ispada za početak da učenje slova pisanjem daje znatno bolje i dugotrajnije rezultate pamćenja i prepoznavanja slova nego ako se uče pisanjem na tastaturi.
Također, pisanje rukom poboljšava memoriju i prisjećanje riječi što predstavlja temelj pismenosti i učenja.
Kod starijih učenika i studenata pisanje bilješki rukom pospješuje opažanja relevantnih informacija i reformuliranje gradiva u oblik koji je njima lakši za razumijevanje što pomaže boljem razumijevanju i lakšem učenju gradiva.
I zato the_greyprince ne žuri sa otpisivanjem olovke u ropotarnicu povijesti, čini se da se ipak radi o alatu koju tipkanje prstićima po ekranu ne može adekvatno zamijeniti.
A roditeljima savjetujem da djecu oboružaju bojicama i flomasterima i da ih potiču na igru i druženje u stvarnom svijetu kako se ne bi jednoga dana probudili u nekom čudnom svijetu nemuštih i zakržljalih kreatura koji su nekoć bili ljudska bića.