Općenito, sumnja ne bi trebala biti loša stvar.
Prema Descartesu (koji doduše, premda zasigurno vrlo inteligentna osoba, nije bio baš uvijek u pravu) “Sumnja je osnova mudrosti.”
Na sumnji se zasniva skepticizam, filozofski pristup koji potiče iz Stare Grčke i dovodi u pitanje uvriježene ideje, vjerovanja i znanja.
Bez dara sumnje još bi se uvijek nalazili na ravnoj ploči oko koje se okreće cijeli univerzum. Smatrali bi da postoje vještice i da ih treba spaljivati. Vjerovali bismo u kojekakve teško zamislive ludosti.
Pa ipak, ništa nije dobro u pre velikim količinama, i svaki lijek može lako postati otrov ako ga uzmemo previše.
Čitajući Substack post “Why we doubt everything” autorice Freya Indie, u kome detaljno razlaže koliko se duboko sumnja i neizvjesnost uvukla u živote mladih danas, postaje jasno da živimo u vremenu kada je ta kvaliteta našeg kognitivnog aparata otišla u ekstrem i postala štetna.
Tolerancija na neizvjesnost bi upravo kod adolescenata trebala biti najjača, kako bi im omogućila da donose riskantne odluke u periodu kada definiraju svoj životni put.
No, čini se da su danas upravo mladi toliko preplavljeni neizvjesnošću i sumnjom u sve, od institucija, religija i vjerovanja, odabira životnog partnera, zaposlenja, prehrane, do najjednostavnijih svakodnevnih odluka.
Nesigurnost je direktno vezana za krizu mentalnog zdravlja, a sumnja dodatno pojačava efekt nesigurnosti vremena u kojima živimo.
Čini se da uronjenost u virtualni svijet hrani tu sumnju na svim nivoima.
Na društvenim mrežama algoritamski se potiče sumnja u vlastiti izgled, ideje i stavove kroz mehanizme stalnog traženja potvrde drugih, potvrde koja nikada i ni u kakvom broju nije dovoljna i konačno zadovoljavajuća.
Na dating platformama sustavno se potiče osjećaj da sigurno postoji neki bolji partner, negdje u beskraju ponude, ubijajući bilo kakvu sigurnost u odluku o mogućem trenutačnom (ne daj Bože životnom) partneru.
I na koncu medicinska industrija koja doslovno živi od anksioznosti i depresije novih generacije i njihovih beskrajnih porteba za ljekovima i tretmanima. Industrije koja konstantno izlazi sa novim definicijama mentalnih poremećaja i pod-poremećaja, koje je tako lako samodijagnosticirati (uz pomoć tik-tok ili chatgpt psihologa) i nalijepiti kao jasnu definiciju identiteta, nečeg što se stoga upravo niti ne smije izliječiti. Umjesto toga mladi bi se trebali suočavati sa emotivnim problemima kao prirodnim koracima mentalnog i emocionalnog sazrijevanja i odrastanja.
I tako se veliki broj mladih danas nalazi u permanentnom stanju egzistencijalne paralize, nemogućnosti da donesu odluku o bilo čemu, što nosi dugoročne posljedice i samim time povlači za sobom težinu preuzimanja odgovornosti i provođenja nečeg do kraja.
U dalekoj prošlosti, provođenje odluke o odabiru životnog parntera do kraja bilo je zapečaćeno frazom “dok nas smrt ne rastavi”. Danas mlade izjeda sumnja da li je to odista prava osoba za njih. Jedni druge upućuju na (na youtubeu naučene) “red flags” – znakove da im je partner toksična ili narcisoidna osoba i da se nalaze u toksičnoj vezi.
I tako, broj brakova na tisuću stanovnika Hrvatske je pao sa 8,5 u devedesetim godinama prošlog stoljeća na današnjih 4,5. Ako uzmemo u obzir da je ukupni broj rastava na tisuću stanovnika ostao otprilike isti, ispada da je broj rastava na broj brakova porastao za gotovo 100% (trust me, išao sam u MIOC).
A sa druge strane sumnje nalazi se vjera.
Ali kako se prepustiti sigurnosti i vjeri, kada je to danas uglavnom vezano sa vjerskim i političkim radikalizmom?
Bertrand Russell, britanski filozof i logičar primijetio je kako je “ukupan problem svijeta taj što su budale i ekstremisti uvijek sigurni u sebe, dok su mudriji ljudi ispunjeni sumnjom”.
Ipak, apsolutno je nemoguće živjeti u potpunom pomanjkanju vjere, u stalnoj sumnji u sve. Svakako, nemoguće je kvalitetno živjeti, živjeti bez osjećaja da postoji dublji smisao što smo ovdje, da postoji osoba sa kojom ćemo prebroditi sve kriza i ostati do kraja, da postoji nešto u što vjerujemo toliko da nam je stalo da to postoji čak i kada nas više ne bude.
Kakva je to onda vjera koja može pomoći našoj djeci da se nose sa krizama i nesigurnostima svijeta akoji ih okružuje?
Ne vjerujem da se radi o nečem univerzalnom poput religije ili nacije, nečem što možemo naprosto prepisati kao pilulu koja će vratiti stvari u sretno razdoblje pred moderne sigurnosti. Mislim da u ovom postmodernom kaosu svatko mora graditi svoju sigurnost, svoju vjeru, svoj osjećaj smisla postojanja.
Vjeru u smisao, vjeru u zajednicu, vjeru u partnera, vjeru u životni cilj, vjeru u borbu za bolje sutra.
Ta vjera će našoj djeci omogućiti da žive ispunjene živote, da se angažiraju oko stvari koje smatraju važnima. Dati će im snagu da ustraju kada je teško, da provedu naum do cilja.
Kao roditelji možemo svojoj djeci pomoći da razviju vjeru u smisao življenja isključivo vlastitim primjerom.
Moramo se uzdržati cinizma i prepuštanja beznađu. Ne smijemo biti indiferentni i svaku opciju ocrnjivati kao lošu i besmislenu. Rječju, moramo razviti (ili ponovno probuditi) svoj osobni smisao postojanja i to prenijeti na svoju djecu.
Jer, ma koliko su izloženi beskrajnim virtualnim sadržajima (koje ćemo teško kontrolirati), ipak će naš primjer u konačnici duboko oblikovati njihov karakter.
To je odgovornost koju kao roditelji moramo preuzeti i dati svojoj djeci primjer sigurnosti i vjere u ovo cinično, nesigurno vrijeme ispunjeno sumnjom.