Ranih 90tih kada sam krenuo u srednju školu postali su popularni tzv poker automati. U svakom kafiću koji je držao do sebe nalazio se barem jedan takav automat, i na njemu je redovito visio predani poklonik religije “samo što nisam dobio glavni zgoditak”. Nekoliko mojih kolega se ozbiljno zakačilo i trošili su svaku paru na toj magičnoj mašini.
Istini za volju, povremeno su i dobivali.
Jedan od njih čak je za maturalni rad napravio program za kompjutersku verziju poker automata.
Možemo reći da je kockanje staro koliko i čovječanstvo, ali ima nešto posebno sa tim mašinama što ih donekle razlikuje od klasične kocke koja počiva isključivo na zakonu slučajnosti.
Poker automati su programirani. Jednako kao i jednostavnije slot mašine oni su programirani da korisniku daju varijabilnu nagradu. Taj detalj je promakao mom kolegi, i njegov program je radio isključivo na generiraju slučajnih brojeva.
Zašto je ta razlika važna?
Američki psiholog i behaviorist B.F. Skinner je sredinom prošlog stoljeća utvrdio da postoji način da se osobi (ili životinji) “instalira” određeni obrazac ponašanja. Osnovni faktor je uvođenje pozitivne i negativne reakcije na određeno ponašanje. Ako neko ponašanje nagrađujemo, vrlo je vjerojatno da će prerasti u obrazac.
Ali nije svejedno da li je nagrada dosljedna u intervalu ili intenzitetu.
Ako je, naime, svako poželjno ponašanje svaki puta nagrađeno istim intenzitetom nagrade, naš mozak će doduše razviti novi obrazac ponašanja, ali će on biti slab i brzo će nestati čim izostane očekivana nagrada.
No, ako ne nagradimo svaku instancu željenog ponašanja i nagrada nije uvijek istog intenziteta, naš mozak razvija jak impuls iščekivanjačime znatno jače “instalira” obrasce koji se kasnije teško mijenjaju, dugo nakon što smo prestali primati nagradu.
Premda je gospodin Skinner imao plemenite ideje o upotrebi svojih spoznaja za gradnju utopističkog društva, one se danas uglavnom koriste u marketingu, dizajnu poker automata, slot mašina i društvenih mreža.
Da, društvenih mreža.
Razlog što tako predvidljivo posežemo za telefonima u svakoj situaciji koja nam ostavlja “slobodni” djelić vremena je taj što su se vrijedni naučnici koji razvijaju algoritme iza naših feedova na Facebooku, Instagramu, Tiktoku, ali i WhatsAppu, Messangeru i drugim digitalnim proizvodima, potrudili da imamo savršeno iskustvo varijabilne nagrade. Ako obratite pažnju, primjetit ćete da notifikacija na mobitelu ne nosi uvijek istu “težinu”. Nekad je nešto jako pozitivno, nekad je onako, a nekad potpuno ništa. To se zove varijabilna gratifikacija i radi kao sat. Čak i ako isključimo sve notifikacije, svako toliko ćemo otvarati mobitel u nadi da nas čeka neka nagrada – poruka, mail, komenar… bilo šta.
Nir Eyal, autor knjige Hooked: How to Build Habit-Forming Products (2014) identificira varijabilne nagrade kao kritičnu fazu procesa razvijanja navike korištenja proizvoda.
E sad, kao što postoji razlika između programiranih mašina i slučajnosti kocke, tako postoji i razlika između igranja poker automata i višenja na društvenim mrežama.
Kocka je stigmatizirana kao nepoželjno i društveno štetno ponašanje, dok je korištenje društvenih mreža normalizirano kao društveno prihvaćeno ponašanje, čak u nekim slučajevima kao društvena norma.
Zamislite da ste srednjoškolac danas i nemate Instagram, TikTok, WhatsApp ili Snapchat? Vi ste čudak, luzer, i najgore od svega, niste dio ekipe.
To je činjenica koje su roditelji bolno svjesni kada pokušavaju smanjiti količinu vremena koje njihovo dijete provodi na mobitelu. Nitko ne želi da mu dijete bude outsider.
Jedna stvar je zabraniti djetetu da koristi poker automate (ili online kladionice danas), a sasvim nešto drugo zabraniti joj korištenje “društvene” mreže na kojoj su svi njezini prijatelji.
Bojim se da nema idealnog načina da se riješi taj problem, ali se svakako mora obuhvatiti cijela grupa, a ne samo pojedinac (naše dijete).
Djeca su pametna i zato smatram da je dobar pristup informirati ih o načinima na koji ih digitalni svijet manipulira i iskorištava njihovo vrijeme.
Da bi se to promijenilo, važno je djelovati na društvenom nivou. Kroz projekt Zdravo odrastanje držim radionice u razredima u srednjim školama, i kada cijeli razred vlada istom informacijom, postoji šansa da će donijeti kolektivnu odluku da se odupru digitalnoj napasti i zajedno se izbore za vrijeme u stvarnom svijetu.
Ono što možemo kao roditelji napraviti je komunicirati otvoreno sa djetetom o mehanizmima manipulacije kojima se koriste društvene mreže kako bi zarobile njihovu pažnju i vrijeme i potaknuti ih da sa vršnjacima razviju strategiju otpora.
Nitko ne voli biti iskorištavan i manipuliran, a najmanje mladi, pa će ih znanje potaknuti na otpor.