Nakon (pre kratkog) ljetnog predaha, opet smo u školi. Domaće zadaće, učenje, sastavci, ispiti, lektire..
Svake godine sve se vrti istim neumoljivim tempom, uvijek se čini da ima više gradiva, da je pritisak na djecu sve veći i veći, uvijek se smišlja neki novi kurikulum. No, u zadnjih nekoliko godina najveća promjena u školstvu se desila potpuno neplanirano i bez kontrole obrazovnog sustava.
Djeca su promjenila način na koji uče. Potpuno spontano, bez brojnih odbora i radnih grupa koje bi mjesecima debatirale i promišljale što i kako bi bilo bolje. Bez progresivnih profesora koji pokušavaju primijeniti neke nove spoznaje i metode. Promjena se dogodila naglo i neazustavljivo, a na nama odraslima je da pohvatamo konce i pokušamo utvrditi da li je to pozitivna ili negativna promjena, i ako nije pozitivna, kako ju obuzdati?
Nije nikakva tajna da djeca više ne uče iz knjiga i bilježnica sa vlastitim bilješkama.
Od trenutka kada je umjetna inteligencija puštena iz boce i postala javno dostupna, upravo su učenici i studenti gotovo odmah počeli primjenjivati novu tehnologiju u procesu učenja (i pisanja zadaća, sastavaka i seminarskih radova).
Premda će mnogi odmah uzviknuti da je to upravo odlično i pokazuje koliko su nam djeca napredna i “tech savy”, postoje neke stvari sa učenjem koje ne funkcioniraju baš onako kako se čini na prvi pogled.
Relativno nedavno (70tih godina prošlog stoljeća) postavljena je teorija učenja koja slavi razvijanje univerzalnih vještina a smatra građenje unutrašnje “banke znanja”, onog što se kod nas popularno zove “štrebanje” ili “bubanje” besmislenim gubitkom vremena. Zašto trpati informacije u glavu kad su nam dostupne u bilo kom trenutku?
Moram priznati da sam, kao roditelj djece koja su prolazila kroz klasični obrazovni sustav, intuitivno zastupao tu teoriju premda tada nisam za nju znao. Zašto moja djeca moraju učiti sve te puste “činjenice” i vukljati preteške torbe pune besmislenog znanja koje je već svima dostupno doslovno na vrhu prsta? Zašto ih ne uče kreativno razmišljati, rješavati probleme, pretraživati znanje koje smo tako mudro pohranili na bespuća interneta umjesto što ih tjeraju da uče napamet BDP i glavne gradove afričkih država?
Vjerujem da nisam jedini kome je to prošlo kroz glavu dok su mu se djeca znojila trpajući horde geoloških pojmova u svoje male glavice.
E, ali sa tom teorijom učenja nešto jako ne štima. Radi se zapravo o tome da se razmišljanje može odvijati samo ako mozak ima o nečemu razmišljati.
Molim?
Da.
Ako u glavi nema ničega, doslovno ne možemo o ničemu razmišljati.
I još: ako nemamo niti jednu činjenicu u glavi, sve se nalaze na nekom vanjskom google serveru, naš mozak ne može procijeniti vjerodostojnost bilo koje nove informacije na koju naiđe, jer ju nema sa čime usporediti. Jer nema niti jednu informaciju koju već smatra vjerodostojnom, jer to “nije bilo bitno”.
Ispada da je ipak bitno. Ne možemo graditi nikakve univerzalne vještine bez temelja na kojem bi ih gradili, a taj temelj je prethodno usvojeno znanje.
Možemo doduše debatirati o tome da određena količina onoga što se uči u školi nije baš sasvim točno. Neki povijesni događaji su modificirani da prate trenutačni narativ. Neke naučne činjenice su danas točne, a sutra će možda biti dovedene u pitanje. Sve je to točno, ali upravo da bi mozak djeteta bio sposoban kritički sagledavati svijet oko sebe, mora početi od nečega. Mora početi od nekog temeljnog znanja, koje će neka djeca u procesu možda i dovesti u pitanje.
I dok su pedagozi debatirali o tome što je bolje za djecu, činjenice ili vještine, AI je izašao iz pandorine kutije i djeca su ga objeručke prigrlila. Posve prirodno, jer ako pogledamo povijest ljudskog roda, vidjet ćemo da je ono što zovemo civilizacija i tehnološki razvoj zapravo jedna velika povijest ekonomičnosti u upotrebi resursa. Jednostavnijim jezikom, lijenosti. Svaki tehnološki izum u našoj povijesti olakšavao je izvedbu nekog procesa i premda su povremeno postojali pojedinci, pa i čitavi pokreti koji su se suprostavljali tehnološkom napretku (npr. Ludditi u 19. stoljeću), većina je uvijek išla lakšim putem koji su otvarala tehnološka postignuća.
Domaće zadaće, sastavci, seminarski radovi, učenje, bilješke za ispite, sve se to danas uglavnom radi uz pomoć AI agenata.
Pitam se da li još itko piše bilješke na satu? Čita lektiru? Piše sastavke?
Ako je mjeriti po opisnim odgovorima koje ponekad (neoprezno) ubacimo u evaluacijske upitnike naših projekata, čini se da je odgovor ne.
Tih nekoliko riječi koje tinejdžeri uspiju nažvrljati, riječi koje se nekako ne uspiju oblikovati u rečenicu, imati glavu i rep, a da ne tražimo previše, osnove pravopisa i gramatike, govore o tome da ta djeca više uopće ne čitaju niti ne pišu. Upisuju promptove i kopiraju odgovore.
A kako odgovore koje dobivaju od raznih cgatgpt-ova nemaju sa čime usporediti, provjeriti im vjerodostojnost, pronaći moguće AI halucinacije (točan izraz je konfabulacije – popunjavanje praznina u znanju sa bilo čime), tako im ne preostaje drugo nego ono što dobiju od magične naprave tretirati kao istinu.
A ona to nije.
Jer ma koliko nam AI mogao biti koristan u pojedinim primjenama, bez mogućnosti da provjerimo da li je ono što nam piše točno počinjemo prihvaćati kojekakve besmislice kao činjenice.
AI je moćan alat za koji moramo posjedovati znanje o onome što istražujemo kako bi mogli od njega imati koristi. Bez temeljnog znanja, naša djeca srljaju u bezdan neznanja i gluposti.
Prema recentnom istraživanju Brookings Centre for Universal Education provedenom u 50 zemalja, rizici upotrebe AI u školstvu daleko premašuju eventualne koristi.
Jedan učenik koji je sudjelovao u istraživanju sažeo je sve o čemu sam ovdje nadugačko pisao. “Lako je. Ne trebaš koristiti svoj mozak.”
Moje mišljenje je da djeca itekako trebaju koristiti svoj mozak, da moraju raditi teške i zahtjevne stvari sa njim ako žele postati inteligentni ljudi sposobni kritički promišljati svijet koji ih okružuje. U protivnom im svima kupujemo kartu za statiranje u filmu “Idiocracy” (2006.)
I tako sam došao do okreta za 180 stupnjeva, i uvjeren sam da naša djeca moraju učiti ono što smatramo činjenicama, kritički promišljati što im svijet servira, suočavati se sa naporom da formuliraju misao u glavi, mučiti se da tu misao oblikuju u smislene rečenice koje će uz znoj i suze pospojiti u koherentan tekst.
Bez obzira što Claude to sve može za njih napraviti u tili čas.