Krajem prošle godine Australija je uvela zakon koji zabranjuje osobama mlađim od 16 godina otvaranje korisničkih računa na društvenim mrežama.
Time su postali jedina zemlja koja je napravila ozbiljan (zakonski) korak u adresiranju problematičnog utjecaja društvenih mreža na zdravo odrastanje mladih (dok neki stručnjaci još uvijek raspravljaju o tome da li se uopće može govoriti o negativnom utjecaju).
Činilo se da se radi o primjeru dobre prakse koji drugi mogu slijediti – zakon drakonski kažnjava društvene mreže koje propuste maloljetnike kroz svoje sustave provjere, čime je na njih prebačena odgovornost za razvoj samih sustava, a maloljetnike koji se uspiju probiti i otvoriti ilegalni račun ne kažnjava.
No, prema podacima studije koja prati uspješnost zabrane, ispada da samo četvrtina mladih poštuje zabranu, dok ju tri četvrtine mladih (75%!) krši izbjegavajući sustave zaštite na razne načine. Možda je ipak rano za govoriti, ali čini se da australski zakon nailazi na sudbinu američke prohibicije alkohola sa početka prošlog stoljeća.
Zašto je tako?
Nešto je izostalo.
Bez toga da mladima objasni zašto bi apstinirali od društvenih mreža, zakon postaje samo nešto što potvrđuje teoriju o zabranjenom voću.
Ako je zabranjeno, a stariji su tamo, sigurno je dobro i poželjno!
Jedna od najvažnijih stvari koje pokušavam prenijeti mladima na radionicama digitalnog detoxa je upravo shvaćanje da oni nisu korisnici društvenih mreža, već su roba koja se prodaje pravim korisnicima, multinacionalnim korporacijama.
Svaki njihov trenutak proveden u ekosistemu raznih digitalnih aplikacija je skup vrijednih informacija sa kojima se trguje u nečemu što se zove “ekonomija pažnje”.
Tek kada razumiju da su oni ti koji su iskorišteni, i da razlog što se ne mogu iščupati leži u kompleksnim mehanizmima koji ih drže zarobljenima na ekranu kako bi se iz njih izvuklo čim više koristi, mogu razvitu čvrstu odluku da taj odnos promijene.
I zato, da bi zakon kakav je uvela Australija, a nadam se da će slijediti i druge zemlje, dugoročno mogao biti uspješan, mora biti popraćen sa medijskom kampanjom koja ocrtava “društvene mreže” u stvarnom svjetlu onoga što jesu – sustavi koji prikupljaju podatke o našem ponašanju, trguju njima i svjesno od nas čine ovisnike.
I te kampanje ne mogu biti na samim društvenim mrežama!
Druga, ne manje važna stvar, je primjer koji mi odrasli dajemo mladima.
Ako im sa cigaretom u ustima govorimo o štetnosti pušenja, mala je šansa da će nas ozbiljno shvatiti. Tek kada adresiramo vlastite nezdrave obrasce korištenja digitalnih alata moći ćemo biti pozitivan primjer našoj djeci.
Bez toga je svaki zakon koji im ograničava pristup digitalnom univerzumu osuđen na sudbinu američke prohibicije.