Zadnjih dana se na raznim mjestima mogu vidjeti potresni info plakati jedne telekomunikacijske kuće koji upozoravaju na ozbiljnost cyberbullyinga kod djece i mladih. Pretpostavljam da imaju i tv reklamu, ali kako televiziju nemam, ostati ću na pretpostavci.
Na njihovoj web stranici možete pronaći neke korisne materijale vezane za problematičnu stranu korištenja digitalnih sadržaja kod mladih – od cyberbullyinga, “manosfere”, tajnog jezika emojia, do deep fake-a..
I zaista, postoje mnogi razlozi zašto je cyberbullying znatno rasprostranjeniji od onog “analognog”, ali i zašto je potencijalno znatno štetniji.
Puno je lakše biti cyber bully.
Prividna anonimnost digitalnog prostora, gdje se često “skrivamo” iza raznih pseudonima i avatara, uklanja blokade društveno neprihvatljivog ponašanja. Ono što nikada ne bismo rekli ili napravili pred nekom osobom, puno ćemo lakše napraviti iz (prividne) sigurnosti i skrovitosti interneta.
Ono što se kaže u lice ima obično jednog ili nekoliko svjedoka. Čak ako se i počne prepričavati u društvu, osjećaj, premda i dalje neugodan, nije isti kao u trenutku kada se nešto desilo.
Na internetu broj svjedoka neke uvrede je potencijalno beskonačan, i naša psiha se sa time teško nosi. Također, sadržaj je uglavnom trajno dostupan (osim ako se ne radi o storyju). Na taj način je žrtva bullyinga permanentno izložena istom podražaju srama kao i u trenutku objave ili komentara.
Paradoksalno, nešto što je potencijalno svima vidljivo može biti nevidljivo osobama koje bi to mogle i trebale spriječiti – za razliku od “analognog” bullyinga koji je teško sakriti, i na koji zdrava zajednica u pravilu može na vrijeme reagirati.
Možemo, dakle, reći da je telekomunikacijska kuća učinila nešto stvarno dobro i korisno objavivši ove materijale i tako pravovremeno adresiravši ovaj problem.
Pa ipak, nekoliko je razloga zašto baš nisam uvjeren u to.
Za početak, sudeći po statistikama ali i anegdotalnim iskustvima, zakasnili su otprilike 10 – 15 godina. Ovaj problem postoji od pojave pametnih telefona i društvenih mreža.
S druge strane, zar ne bi država trebala pružati ovakve informacije? Postoji sustav psihološke zaštite mladih koji se financira iz naših primanja, koji nije učinio ništa slično (ovdje ne računam projekte udruga koje je eventualno financirala neka jedinica lokalne samouprave). Uglavnom se radi na adresiranju posljedica izazvanih problematičnom upotrebom digitalnog svijeta – anksioznosti, depresije, suicidalnost. O uzrocima se možda koji puta i priča, ali bez smislene akcije.
I treće, a možda najvažnije, ova promotivna akcija je kao da lanac trgovina alkoholnim pićima izda vrlo korisne materijale o štetnosti alkohola za zdravlje djece i mladih, sveudilj prodajući alkoholna pića toj istoj djeci i mladima.
U konačnici se radi o marketinškoj promo kampanji kao i svakoj drugoj, s time da ova stvara kod potencijalnih korisnika osjećaj da dotična kompanija iskreno brine o sigurnosti svojih korisnika. Činjenica je međutim da bi iskrena briga značila da ne prodaju pametne telefone mlađima od 16 godina, na primjer.
Smatram da je jedino funkcionalno rješenje upravo u prepoznavanju opće štetnosti digitalnog svijeta, a posebno pametnih telefona, za zdrav razvoj djece i mladih i usmjeravanju legislative prema kontroli prodaje i korištenja pametnih telefona za djecu i mlade – jednako kako se zakonski pristupa alkoholnim pićima i duhanskim proizvodima.