Pažnja je portal kroz koji živimo.
Sve što trebamo napraviti kako bismo nešto učinili živim je da na to obratimo pažnju.
Pažnja ima moć da svaki naoko obični trenutak pretvori u čaroliju.
Hm, ovo zvuči lijepo, ali kako to da ne živimo u začaranoj bajci, ako je to odista tako?
Pa, nitko nije rekao da je to lako.
Naša pažnja radi na dva načina.
Prvi način je automatski – vidimo i čujemo ono što je uočljivo.
Naš sustav ima instinktivnu sposobnost da primijeti stvari koje su važne za preživljavanje.
Ovaj način promatranja svijeta je duboko ukorjenjen u naše živčane sustave kroz stotine tisuća godina treninga, i usmjeren je na pronalaženje izvora energije, opasnosti i potencijalnih partnera za produljenje vrste.
On ne zahtjeva puno napora, i sasvim dobro funkcionira bez da na njega obraćamo posebnu pažnju.
Umijeće marketinga od svojih stidljivih početaka koristi ovu automatsku pažnju kako bi nas navelo da kupimo neki proizvod ili uslugu (koji nam možda uopće nisu potrebni).
Kako razumijevanje funkcioniranja sustava obraćanja pažnje raste, tako naša pažnja iz dana da dan postaje sve manje i manje naša. Od ulaska virtualnih sadržaja poput kompjuterskih igrica, interneta, video portala, do društvenih mreža i komunikacijskih platformi, bitka za našu pažnju se iz dana u dan pooštrava.
Bez da smo to primjetili, jer tako rade automatski sustavi, ostali smo bez sposobnosti (i vremena) da uočimo lijepotu koja nas okružuje.
Čarobna sprava koju svi nosimo u džepu (većina u ruci) koristi svaki trenutak našeg vremena da nam kaže “Uzmi me! Imam nešto važno što moraš vidjeti!”.
No, postoji i drugi način obraćanja pažnje na svijet oko nas.
On je svjestan i usmjeren sa namjerom.
Moramo odlučiti da na nešto obratimo pažnju.
On stoga nije lagan, i zavisi od toga koliko vremena možemo iščupati iz kandži automatske pažnje.
U današnje vrijeme posjedovanje takve pažnje jednako je posjedovanju kakve supermoći dostojne filmskih superjunaka.
Ali, zašto bi se uopće trudili? Čemu raditi nešto teško kada postoji lagano i automatsko?
Da se vratimo na početak, pažnja je portal kroz koji živimo.
Svaki trenutak može postati čaroban ako mu posvetimo pažnju.
Treperenje krvavo crvenog lista u kasnu jesen. Šašava gesta koju će vaš pas napraviti u šetnji. Nježan miris voljene osobe. Mirni žubor vode u lokalnom potoku. Osmjeh u prolazu.
Od tih stvari je satkan ispunjeni život. Bez njih je sve poput hrane bez okusa, kave bez mirisa, muzike bez zvuka.
A sve to nam neprimjetno promiče.
Čarobni komad stakla islunjava svaki kutak naše pažnje, a pažnja se mjeri u jedinicama vremena. I tako svijet koji nam se projicira sa šarenih ekrana postaje život koji živimo, dok na svijet oko sebe pogledavamo krajičkom oka, toliko da nas ne pogazi auto ili da ne prođemo kroz crveno.
I premda ne primjećujemo ono bez čega smo ostali, primjećujemo posljedice.
Primjećujemo nervozu, stres, bijes, mržnju. Primjećujemo umor, bezvoljnost, osjećaj nedostatka smisla.
“Odrađujemo” život povijeni nad ekranima na kojima se uvijek nešto važno događa.
A primjećujemo i pomanjkanje pažnje, strpljenja, empatije kod drugih. Primjećujemo pomanjkanje osnovne ljudskosti dok nas svaki plakat i reklama uvjeravaju da sam važan baš ja.
Čini se da se sam život odvija na ekranima, dok je sve okolo postoji samo onako, uz put, da bi mogli provjeriti novi reel/post/poruku.
Da bi živjeli, moramo to promijeniti.
Da bismo to promijenili moramo razumjeti da nam je pažnja prevarom ukradena. Da su naši osnovni sustavi zloupotrebljeni za tuđi profit. Da svaku “besplatnu” aplikaciju plaćamo svojim vremenom, svojim životom.
Također, moramo znati da se svjesna pažnja može trenirati.
Dobro je imati na umu da će nas svaki djelić pažnje koji osvojimo nagraditi malim daškom boje i životnog smisla.
Umjesto varljivog šarenila ekrana koje nas osiromašuje, osvajamo prave boje koje će dubinski ispuniti naš život.
Ali kako?
Kako trenirati tu svjesnu pažnju?
Evo nekoliko ideja:
Priroda.
Prošećite prirodom. Nemojte čekati “lijepo vrijeme”. Izađite na kišu, maglu, u sumrak ili zoru.
Započnite sa malim, 15 minuta, 20 minuta dnevno.
Ako mislite da nemate vremena, provjerite koliko vremena dnevno poklanjate ekranu.
Nemojte se fokusirati na ništa posebno, pustite da vas priroda sama nagradi svojim malim čarolijama.
Povedite djecu u prirodu. Naučite ih da je to njihov pravi dom i izvor životne energije (ovdje zvučim kao pravi hipi, ali zaista je tako).
Knjige.
Čitaj te knjige.
One nas uče kako obične riječi pretvoriti u slike, zvukove, mirise.
Počnite sa nečim napetim, što će golicati vašu pažnju i vući vas da čitate još.
Onda pređite na nešto teže, apstraktnije. Nešto o čemu treba razmišljati. Sjetite se klasika iz lektire – Dostojevski, Balsac, Krleža. Postoji razlog zašto su klasici. Poklonite im svoju pažnju i neće vas iznevjeriti!
I potičete djecu da čitaju. Poklanjate im zanimljive knjige za rođendane, umjesto novih mobitela ili playstationa.
Poezija.
Poezija nas uči obitavati u nedefiniranom, višeznačnom, apstraktnom.
Nemojte se opterećivati sa time “što je pjesnik htio reći” – nema jedinstvenog značenja i tumačenja pjesme, ma šta nas učili u školi.
Poezija prenosi emociju, doživljaj trenutka, misao, atmosferu. Ali isto tako, ako joj damo vremena, budi sposobnost da osvjestimo vlastite emocije, stanja, doživljaje.
Čitajte pjesme svoji djeci i potičete ih da čitaju i pišu pjesme.
I da, dok radite ove stvari, ostavite mobitel negdje daleko – u drugoj sobi, u torbi, kod kuće. Isključite mu zvuk, ili još bolje, uključite “airplane mode”. Neka u tom vremenu nitko ne može doprijeti do vas.
Korporacije ne vole konkurenciju, i brzo će vas pokušati ščepati sa “da samo provjerim poruke” ili “možda mi je netko već pogledao reel” ili “sigurno mi je stigao neki važan mail”. Ne brinite, nije. Svijet neće propasti dok vi osvajate stvarni život.
Još nešto. Ova avantura je teška ako ju radite sami – zarazite još nekoga, pošaljite mu ovaj newsletter!
Ovo naravno nisu jedini načini za osvajanje svjesne pažnje, to su samo neke ideje.
Siguran sam da ćete se i sami sjetiti brojnih načina na koje možete osvojiti i razviti ovu supermoć, ali i kako možete svojoj djeci pomoći da ju ne izgube!
Više o tome kako voljeti poeziju možete pročitati u substack postu koji me inspirirao za ovaj newsletter: