Tko od nas nije barem jednom svom djetetu rekao onu otrcanu “Kad smo mi bili tvojih godina…”?
Na to se nastavlja nešto o tome kako smo cijeli dan visili vani, roditelji bi nas pozvali na ručak, pa onda na crtić i u krpe. Pa kako smo se penjali po drveću i smišljali kojekakve avanture i nepodopštine.
Naravno, uijek se može racionalizirati kako se vremena mijenjaju, kako ono što smo mi radili kao djeca nije nužno bolje nego ovo što djeca rade sada.
Ipak, polako se na žalost pokazuje da uopće nismo u krivu. Odrastanje danas je daleko manje zdravo nego odrastanje “u ono vrijeme”.
Kako to?
Vjerovali ili ne, danas postoje ljudi koji se bave naukom o igri. Psihologija igre, sociologija igre. Ozbiljni, učeni ljudi koji najozbiljnije proučavaju dječju igru nekad i sada.
Neke od zaključaka do kojih su došli sam već naveo u nedavnom newsletteru “Dječja igra” – djeca kroz nenadgledanu i samoorganiziranu igru i druženje razvijaju emotivne i društvene kompetencije koje ne mogu naučiti u školi ili od roditelja.
Osim što su alternative koje svijet pametnih telefona nudi djetetu štetne, možda najveća šteta leži baš u tome što vrijeme provedeno na mobitelu zamijenjuje vrijeme provedeno u stvarnoj igri sa vršnjacima. Ako pogledate djecu koja se danas “druže” vani, uglavnom ćete vidjeti kako svatko sjedi sa svojim telefonom u rukama i možemo samo zamisliti kako jedan drugom šalju linkove na tiktok videa ili neke bedaste memove. Ali zapravo pojma nemamo. Mogu isto tako razmjenjivati pornografiju.
Naše zazivanje “dobrih starih vremena” je odista sjećanje na jedan zdraviji svijet za djecu i mlade. Ne radi se samo o nostalgiji već o činjenici da je takvo djetinjstvo potrebno i našoj djeci da bi se razvili u zdrave i društvene odrasle ljude. Ljude koji su sposobni sagraditi svoju zajednicu i doprinjeti društvu u kom žive.
Zato MORAMO ograničiti vrijeme koje naša djeca provode na mobitelima!
Također, kada idu van sa vršnjacima mobitele trebaju ostaviti kod kuće. Ako kao roditelji više ne možete izdržati da vam dijete nije stalno dostupno (u potpunosti vas razumijem), nabavite im neki telefon na tipke na kome nema interneta i aplikacija.
Na taj način ćete im pružiti mogućnost da steknu stvarna životna iskustva.
A ako ste u kontaktu sa roditeljima njihovih prijatelja, tim bolje – informirajte ih o problemu i pristupite rješavanju kao zajednica sa zajedničkim usklađenim mjerama.
Vjerujte mi, djeca će vam biti zahvalna, Ne baš odmah doduše 😉