U Americi sam bio u dva navrata, u zimu 1994.-95. i na jesen 1999. godine. Pod dojmovima te velike zemlje jedno opažanje mi je prošlo “ispod radara”, i postao sam ga svjestan tek ovih dana čitajući knjigu “Anxious generation” Jonathana Haidta (knjigu preporučam svim roditeljima).
U prvom navratu sam živio u mirnom stambenom “kvartu” (obiteljske kuće okružene šumarcima i travnjacima). Svakodnevno sam šetao našeg koker španijela Sema pustim ulicama koje povezuju mirne i zatvorene kuće. Rijetko sam koga sreo (uglavnom kako ulaze ili izlaze iz svojih automobila), ali nigdje nisam vidio djecu.
Djeca se nisu igrala na ulici, nisu išla u dućan po kruh i mlijeko (nemoguće bez auta), niti sa prijateljima u kino (opet, nikud bez auta).
Drugi puta sam bio u studentskom kampusu u malom gradiću u Pensilvaniji. Opet, ne mogu se sjetiti da sam igdje vidio djecu kako se sama igraju ili nekuda idu bez roditelja.
Haidt to objašnjava kao posljedicu nekoliko medijski razvikanih kidnapiranja djece kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, koja su uvjerila roditelje da djeca bez nadzora odraslih nisu sigurna. Taj zaključak je zapravo bio potpuno pogrešan jer je u to vrijeme život u Americi bio sigurniji nego ikada, ali je bio zasnovan na senzacionalističkom novinarstvu i tragičnim (ali statistički zanemarivim) događajima.
Rezultat društvene tendencije držanja djece na sigurnom (safetism) je nagli porast problema u mentalnom zdravlju kod mladih početkom milenija. Haidt to objašnjava time što su za razvoj socijalne inteligencije, empatije i zdravih društvenih navika izuzetno važane dječje aktivnosti bez nadzora odraslih (u knjizi su opisani mehanizmi tih procesa).
Osim u generalnom porastu anksioznosti, depresija, poremećaja u prehrani i drugih problema u mentalnom zdravlju mladih, jedan od fenomena koji se u Americi pojavljuje su “school shootinghs” (iskreno, ne znam kako bi to preveo na hrvatski jezik).
Premda se prvo nasilje sa fatalnim posljedicama u američkim školama zbilo davne 1764. godine kada je grupa indijanaca upala u jednu regionalnu školu i ubila učitelja i deset učenika, broj slučajeva upotrebe vatrenog oružja u američkim školama postepeno raste, i sa 20 slučajeva u šezdesetim godinama dolazi do 123 slučaja u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Kulminacija je događaj u školi Columbine, 20.04.1999. godine kada su dva srednjoškolca usmrtila dvanaest učenika i jednog učitelja.
Od 2020. do 2024. godine zabilježeno je 227 takvih slučajeva.
Premda široka dostupnost vatrenog oružja definitivno pripomaže fatalnosti ovih događaja, porast njihove učestalosti ukazuje na opći pad socijalnih vještina i empatije kod mladih.
Na žalost, 20.12.2024. i mi smo se tragičnim događajem u OŠ Prečko pridružili statistici nasilja u školama sa smrtnim posljedicama.
Ovdje moram stati na trenutak, jer mi je pre strašna pomisao na stravu koju su djeca proživjela, na izgubljeni dječji život i uništene živote roditelja.
Prof. Dr. Nataša Jokić-Begić s Katedre za psihologiju Filozofskog fakutleta u Zagrebu ukazuje na to kako struka već godinama upozorava na loše stanje mentalnog zdravlja mladih, no nitko od političara nije za to imao sluha, te se ništa nije napravilo da se problem adresira.
Nakon ove tragedije političari su se složili da treba pooštriti sigurnosne mjere u školama – o mentalnom zdravlju mladih ni spomena.
Iz njihove perspektive radi se o razumnoj odluci – ulaganje u podizanje mentalnog zdravlja mladih je skup, dugotrajan i sveobuhvatan proces koji neće dati brze i spektakularne rezultate, a izbori su blizu.
Naravno da škole moraju imati osnovne protokole koji onemogućavaju da strane osobe uđu u njihov prostor, to nije ništa novo niti bi se o tome trebalo raspravljati. Ono što će pomalo histerične mjere koje se trenutačno provode po školama izazvati je opći strah roditelja za svoju djecu i postepeno uvođenje safetisma u naše društvo.
Sve manje djece će se smjeti igrati bez nadzora roditelja i kroz to razvijati zdrave društvene vještine i empatiju. Sukladno američkom primjeru, moći ćemo očekivati i porast ovakvih događaja u našem društvu.
Sigurnost društva se ne mjeri po sigurnosnim mjerama koje moramo primjenjivati da bi normalno funkcionirali, nego po tome koliko je malo takvih mjera potrebno a da se i dalje ništa loše ne događa.
Ako društvo ozbiljno i sustavno adresira probleme u mentalnom zdravlju, te dublje društvene probleme koji se manifestiraju kroz mentalno zdravlje pojedinaca, djeca će se i dalje moći slobodno igrati, ići u dućan ili kino bez nadzora roditelja i time razvijati zdrave odnose, socijalnu inteligenciju i empatiju i dugoročno osiguravati zdravo društvo.