Zadnjih dana provodim radionice digitalnog detoxa u jednoj zagrebačkoj gimnaziji i kroz razgovore sa učenicima dobio sam potvrdu onoga o čemu američki društveni psiholog Jonathan Haidt piše u knjizi “Anxious generation”.
Naša djeca razumiju da su ovisni o mobitelima.
Mnogi pametni odrasli ljudi sa važnim titulama mudruju nadugo i naširoko o tome da li se pretjerano korištenje digitalija može stručnim jezikom nazvati ovisnost, i oko toga se vode mnoge polemike.
Istina je da je to cjepidlačenje potpuno nebitno.
Djeca znaju.
Osjećaju svoju nemoć pred uređajem koji im kontrolira većinu vremena koje provode budni. Neki od njih provode i do deset sati na ekranu.
Osnovna je upravo ova nemoć.
Mi odrasli mislimo da ako djetetu objasnimo da je pretjerano višenje na mobitelu loše, ako to dobro argumentiramo, da će to biti dovoljno za naše pametno dijete i da će onda ono svjesno koristiti tu elektronsku napravu.
Kada se to ne dogodi, ljutimo se i opetovano ih upozoravamo “opet si na mobitelu!”, “koliko već sati zuriš u taj ekran?”, “koliko puta ti moram reći da se skineš sa mobitela?” i slično.
Znam jer sam isto govorio svojoj djeci.
Smatramo da je činjenica da smo im razumno objasnili koliko je to loše dovoljna da počnu umjereno koristiti čari virtualnog svijeta. Ali dovoljno je da pogledamo sebe, koji dobro razumijemo koliko je to štetno, i da vidimo da nam to malo pomaže u kontroliranju našeg vremena na ekranima.
A mi u toj bitci imamo veliku prednost. Naš prefrontalni korteks je u potpunosti razvijen skupa sa svim djelovima koji upravo imaju zadatak kontrolirati impulzivne akcije i žudnju prema nečemu. Djeca to nemaju, jer se taj dio mozga razvija tek u kasnim dvadesetim godinama života. Čak i kada bi taj centar mogao kontrolirati cjelodnevnu žudnju i impuls da zavirimo u čarobni svijet iza ekrana (a ne može), njima to ne bi pomoglo jer ga jednostavno nemaju.
I zato im mi moramo pomoći. Ne uvaljivanjem krivnje za nešto što ne mogu promijeniti, nego pružanjem potpore, postavljanjem granica, preuzimanjem odgovornosti za stvari za koje oni niti ne mogu biti odgovorni.
Nikada nam ne bi palo na pamet dati djetetu bocu vina, reći mu koliko je štetno i dodati napomenu da ga koristi umjereno. Jednako tako je i sa mobitelima. Mi moramo postaviti granice.
Evo nekoliko primjera:
- Mobitel ne može biti u sobi u kojoj dijete spava.
- Kada je kod kuće, mobitel mora biti odložen na vidljivo mjesto u javnom prostoru.
- Dijete smije koristiti samo određene aplikacije (ovdje pomažu razne aplikacije za roditeljsku kontrolu).
- Vrijeme na ekranu je strogo ograničeno (opet, aplikacije za roditeljsku kontrolu).
- Dijete će do određene dobi imati samo “dumb phone” – telefon koji nema pristup internetu i aplikacijama…
Ovdje se ne radi o diktaturi, već o prirodnom postavljanju zdravih granica što je naša dužnost kao roditelja.
Ovdje ću podijeliti i nekoliko tehnoloških hackova koje osobno koristim i koje podučavam srednjoškolce na digital detox radionicama:
https://zdravo-odrastanje.eu/naslovna/alati/
Budite podrška svojoj djeci u ovoj borbi protiv korporacija koje im kradu njihovo životno vrijeme!