Prije neki dan sam jeo kolač od šljiva i kokosa napravljen po chatgpt receptu. Kolač je bio ukusan i nije imao nikakve primjese digitalnog ili umjetnog u sebi, bez obzira na to što ga je osmislila umjetna inteligencija koja pojma nema o tome šta je to kolač, što je to šljiva, kokos, na kraju krajeva niti što je ukus..
Koliko god kolač bio ukusan, moramo shvatiti da njegov recept nije plod inteligentnog razumijevanja već pogađanja slijedeće riječi prema ogromnim bazama podataka (koje uključuju i recepte za kolače).
Premda u ovom slučaju naše antropomorfiranje umjetne inteligencije (sam pojam “umjetna inteligencija” je antropomorfan – definira nešto kao ljudsku karakteristiku što to u svojoj srži nije) nije osobito štetno, ipak možemo predvidjeti kako postepeno umanjuje našu sposobnost kreativnog razmišljanja – npr. smišljanja kolača od namirnica koje imamo u kući.
No, javno korištenje umjetne inteligencije počelo je zadirati i u sfere nadomještanja međuljudskih odnosa. Od samog početka primijetio sam da prijatelji koji koriste AI svojim “sugovornicima” često daju imena. Također, obzirom da je sučelje programirano tako da imitira ljudske osobine sa formulacijama poput “odlično pitanje”, “ovo si dobro zapazio” i slično, korisnici su postepeno razvijali sve veći osjećaj da komuniciraju sa stvarnom osobom. Ovdje moramo razumjeti da su svi ovi humanizirajući aspekti komunikacije sa korisnikom usmjereni isključivo na stvaranje ugode kod korisnika, što je lako zamijeniti za brižnost i pažnju.
Premda se trudim AI koristiti što manje, taj mi “humanizirajući” ton komunikacije strašno ide na živce jer razumijem da u njemu nema ništa iskrenog, ništa ljudskog. To je naprosto programirani ton usmjeren na kreiranje mog zadovoljstva uslugom. Nema niti trunka brige, pažnje, empatije ili razumijevanja jer su to kvalitete koje modeli za učenje jezika (LLM) ne posjeduju.
Pa ipak, ljudi su postepeno počeli koristiti AI kao surogat prijatelje, savjetnike, terapeute, pa čak i ljubavnike.
Zašto?
Pretpostavljam upravo radi pomanjkanja neizvjesnosti, kompleksnosti i općenitog trenja koje je sastavni dio međuljudskih odnosa. Sa AI botom nema ničega takvog, “on” će na sve naše misli, pitanja, patnje, nastranosti i direktne grubosti odgovarati sa (prividnom) pažnjom, uvažavanjem, suosjećanjem, pokoravanjem.. I njegovi odgovori će biti sada i ovdje, bez čekanja da nam netko odgovori na poruku, telefonski poziv ili da nađe vrijeme za susret.
Kako odoljeti tome u svijetu gdje se čini da su svi oko nas usmjereni samo na sebe?
I tako ulazimo u područje prodaje umjetnih osjećaja (Artificial intimacy – termin je skovala psiholog Sherry Turkle koja se sa emocionalnim odnosom čovjeka i stroja bavi od prvih tamagochija u kasnim devedesetima). Sve je više chat bot proizvoda koji se nude kao praktična alternativa za prijatelja ili intimnog partnera.
Posebno opasna strana takvih odnosa je mijenjanje naših društvenih normi komunikacije. Chat botovi nas treniraju da očekujemo od odnosa sa partnerom kvalitete koje su nerealistične u odnosima sa stvarnom ljudskom osobom.
Najopasnija strana tog procesa je potpuno pomanjkanje regulative u korištenju takvih usluga za djecu i mlade.
Zašto je to opasno?
Djeca i mladi kroz odnose sa stvarnim ljudima, kroz sve moguće aspekte odnosa što ukljućuje i one neugodne poput sukoba mišljenja, svađa i nesuglasica razvijaju sposobnost komunikacije, razumijevanje potreba drugih, empatije, otpornosti na nesavršenost stvarnog odnosa sa ljudskim bićem.
Činjenica je da mnogi mladi u ključnom periodu tinejdžerstva bježe od stvarnih odnosa sa vršnjacima u sigurnost AI botova koji simuliraju brigu, empatiju, strpljenje.
Rezultat je teško predvidjeti jer se u povijesti čovječanstva još nismo susreli sa procesom koji tako direktno modificira naše ponašanje.
Mogu samo pretpostaviti da će odrastanje uz chat botove razviti generaciju narcisa koji neće biti u stanju primiti bilo kakvu kritiku, neće biti sposobni razumjeti potrebe drugih (bot nema nikakve vlastite potrebe niti prohtjeve), koji će od okoline očekivati isključivo povlađivanje i beskrajnu pažnju.
Kako to nisu realne karakteristike međuljudskih odnosa, ti mladi ljudi neće biti sposobni za temeljne međuljudske odnose.
Što možemo napraviti?
Na zakonodavstvo teško možemo utjecati, pogotovo u Hrvatskoj gdje su ovakve stvari daleko ispod radara važnosti za naše političare.
No, kao roditelji možemo komunicirati sa svojom djecom, biti tu kada nas trebaju, pokazivati interes za stvari koje su im važne, ali isto tako biti spremni postaviti granice i polemizirati i raspravljati o važnim stvarima.
Bojim se da nema nekog savršenog savjeta, ali komunikaciju možemo učiti isključivo kroz odnos sa stvarnim ljudima – budite ti ljudi za svoju djecu!