Sjećate li se kada ste zadnji puta zurili u prazno i puštali “mozak na pašu”?
Možda dok ste negdje čekali u redu, vozili se u autobusu ili vlaku, gledali kroz prozor sa šalicom vruće kave? Dok ste šetali bez cilja ili žurbe da negdje stignete na vrijeme?
Primijetio sam da to sve rijeđe radim – uvijek ima nešto zanimljivo za pogledati, neka poruka ili mail za odgovoriti, neki video.. Dan se strašno skratio i jedva ima vremena za sve zanimljive stvari koje se nude, a da bi si priuštio duge minute (ili sate) sanjarenja.
Pa i zašto bi? Zar to nije puka distrakcija koja me odvlači od važnijih i produktivnih zadataka? Gubitak dragocjenog vremena, danas kada se sve dešava tako vraški brzo? Mentalna dokonost dostojna nekog propalog aristokrata iz prošlih vremena?
G. K. Chesterton je napisao:
“Nemoj nikada micati ogradu dok ne ustanoviš zašto je postavljena.”
Često se desi da saznamo čemu je nešto služilo tek kada to uklonimo.
U jednom od prijašnjih newslettera sam pisao o dječjoj igri, bezazlenoj aktivnosti koja je zapravo ključna za zdravi razvoj djeteta na svim nivoima. Važnost vremena koje djeca provode u slobodnoj igri, neometani i bez nadzora odraslih, postala je jasna tek kada su to djeca prestala raditi pa smo vidjeli posljedice odrastanja bez igre.
Slično je i sa sanjarenjm. Na prvi pogled se radi o očiglednom gubljenju vremena u najboljem slučaju, a u najgorem radi se o dekoncentraciji koja je dijametralno suprotna danas svepopularnom “mindfulnessu”.
No, znanstvenici su se zainteresirali i za sanjarenje i počeli ga ozbiljno istraživati. Ispada da postoji nekoliko različitih vrsta sanjarenja koje možemo grubo podijeliti na sanjarenje o budućnosti i prežvakavanje prošlosti.
Dugotrajno prežvakavanje prošlih događaja, nakon inicijalnog utvrđivanja što smo mogli bolje napraviti, rijetko donosi neke pozitivne plodove. Uglavnom završava u samokritici, zamjeranju i negativnim emocijama.
Sa druge strane, sanjarenje o onome što dolazi, maštanje i gradnja mogućih verzija budućnosti, planiranje i razvijanje ideja igraju važnu ulogu u kreiranju dugoročnih ciljeva a time i povezivanja sa idejom dubljeg životnog smisla.
A da bi sanjarili, kažu znanstvenici, potrebno je zadovoljiti neke kriterije. Ispada da se ne može sanjariti samo tako. Mora postojati prostor, mora postojati vrijeme. No, svatko od nas ima i neke dodatne kriterije koji pospješuju sanjarenje – doba dana, osvjetljenje, priroda, zvukovi..
Ali osnovni uvjet je vrijeme u kojem ne radimo ništa.
Kao što je Leonardo rekao (slikar, ne Ninja kornjača 🙂 – “Kada ne radim onda radim u duhu.”
Ali, da se vratimo na početak ove priče, kada ste zadnji puta “ne radili ništa”?
To je – dosadno!
A dosada je danas glavni neprijatelj protiv kojega se borimo na sve moguće načine, a najčešće i najefikasnije na način da izvadimo čarobnu spravu iz džepa i – voila! svijet je ispunjen zabavom i važnim informacijama!
I tako smo prestali sanjariti.
A sa sanjarenjem je polako nestala veza sa životnim snom, ciljem, smislom.
Povezanost sa životnim smislom je izuzetno važna za mentalno zdravlje, osobito kod mladih koji imaju cijeli život ispred sebe, a sa njim treba nešto (smisleno) napraviti.
Zato mislim da je važno da ponovno otkriju maštanje i sanjarenje.
Kako?
To je vještina koju je teško “naučiti”. Jedini način je da se otvori prostor i vrijeme u kojima se ništa “važno” i zabavno ne događaju.
Da, pogodili ste. Potrebno im je vrijeme bez mobitela kako bi sanjarili o svojoj budućnosti, kako bi otkrili svoj životni cilj i smisao, povezali se sa njim i odlučno krenuli prema njemu.
U konačnici, kako bi odrasli u sretne i ispunjene ljude.