Da li ste primijetili kako su polako nestale društvene navike koje smo nekoć davno zvali pristojnost i kulturno ponašanje?
Ljudi se ponašaju kao da oko njih nitko ne postoji, glasno telefoniraju u tramvaju, srljaju po gradu ne primjećujući druge kojima bi se mogli naći na putu, prolaze kroz crvena svjetla u prometu kao da su informativnog karaktera..
Možda starim pa postajem poput onih čangrizavih ljudi kojima sve novo smeta, mladi su ima za sve krivi i neprestano podsjećaju okolinu kako je “u njihovo vrijeme” sve bilo bolje, oni su se ustajali starijima u tramvaju, pomagali bakicama sa nošenjem špeceraja a u prometu su se znala pravila.
Možda.
A možda se stvarni svijet počeo prilagođavati novim društvenim normama, razvijenim u digitalnom svijetu. Normama nastalim kroz interakcije u kojima ne vidimo posljedice naših riječi na one kojima ih upućujemo, ne postoji mogućnost da iskusimo posljedice svojih komentara i sve se odvija u prividnoj sigurnosti digitalne distance i lažnog osjećaja anonimnosti.
I možda smo polako povjerovali svim onim reklamama koje nam tvrde da “ti to zaslužuješ”, da sam važan “baš ja”, marketingom razvijenim od strane vrhunskih stručnjaka za hipertrofiju naših narcisističkih ega. Hodamo i vozimo uokolo jedva svjesni ljudi oko nas, svatko u uvjerenju da sam baš ja taj najvažniji.
I tako je stvarni svijet međuljudskih odnosa postao samo ružna kulisa onoga što se događa iza savršenih staklenih površina. Svi čekamo priliku da provjerimo poruke, mailove i video feed. A nekada niti ne čekamo, već teturamo pločnikom zureći u mobitel dok na kraju povodca trčkara zaboravljeni psić.
Pa ipak, jedina iskustva koja posjedujemo u konačnici su ona sakupljena u stvarnom svijetu. Stvari koje smo vidjeli, čuli, namirisali. Razgovori koje smo vodili. Osmjesi koje smo razmjenili.
To su jedina sjećanja koja su naša, sve ostalo, sve što smo konzumirali kroz savršene staklene površine, samo je surogat, u najboljem slučaju nečiji tuđi život, a sada sve češće plastična AI kreacija bez ikakve stvarne veze sa svijetom u kome obitavamo.
Zato pozivam da obratimo mrvicu pažnje svijetu oko nas, osobi koju mimoilazimo na cesti, komadiću zelenila ili mirisu cvijeta. I svaki taj djelić svjesnosti obogatimo trenutkom zahvalnosti, što smo živi i zdravi, što nam se netko nasmješio ili nas je priroda počastila nekim lijepim prizorom.
I kao roditelji možemo potaknuti našu djecu da obrate pažnju na ovaj čarobni svijet. Ali ne kroz zamjeranje jer su “opet na mobitelu” (a sigurno jesu) već tako da im usmjerimo pažnju na neki lijepi detalj koji smo zajedno doživjeli, neki lijepi pogled, događaj ili razgovor. Naš zadatak je da ih inspiriramo svojim primjerom, zato moramo sami vježbati doživljavanje čarolije stvarnog svijeta!
Slika je iz animiranog filma Flatworld (1997).