Prošli četvrtak je bio Međunarodni Dan Sreće.
U našem klubu smo taj dan obilježili u suradnji sa Zakladom ‘Hrvatska za djecu’ kroz trening za učenike četvrtog razreda iz lokalne osnovne škole.
Dok sam pripremao aktivnost, pitao sam se što želim djeci reći po pitanju sreće?
Oni odrastaju u društvu koje nas uvjerava da je najsigurniji put do trajne sreće posjedovanje stvari. Da li su dobili tenisice, mobitel, sladoled koji su željeli?
Uz posjedovanje stvari ide i posjedovanje statusa. Da li je netko lajkao video, reel ili story koji su stavili na društvenu mrežu ili komunikacijsku grupu? Da li je netko nešto lijepo ili uvredljivo komentirao?
Problem sa takvim izvorima sreće je činjenica da djeca (a ni odrasli) nad njima nemaju kontrolu. Općenito, dok god se oslanjamo na vanjski svijet kao izvor sreće u životu, osuđeni smo u najboljem slučaju na neizvjesnost, a uglavnom na nesreću.
Zato sam im kroz trening i razgovor pokušao ponuditi neku održivu alternativu.
Sve aktivnosti koje su radili na treningu su bile zahtjevne i oni ih nisu znali od prije, što znači da su morali savladavati zahtjevne i teške stvari.
Pa ipak su tokom cijelog treninga bili dobro raspoloženi.
U razgovoru poslije treninga smoo došli do zajedničkog zaključka da sreću možemo stvoriti sami kada savladamo neki zadatak koji nam je bio težak, ali zanimljiv.
Ako taj princip primijenimo na svoj život i usmjerimo se prema cilju koji zahtjeva napor, možemo biti sigurni da će rezultat biti unutarnje zadovoljstvo koje zovemo Sreća.
Kako to možemo iskoristiti da pomognemo svojoj djeci da budu sretna?
Možemo im postepeno dati da rješavaju sve kompleksnije životne zadatke (i oduprjeti se porivu da ih umjesto njh napravimo), dati im do znanja da vjerujemo u njih i biti prisutni da pomognemo (ali samo ako nas zaista trebaju).
Djeca se moraju suočavati sa (primjerenim) životnim zadacima i savladavati ih kako bi odrastali u sretne i sposobne ljude!