Poznati hrvatski psihijatar i autor, pokojni Robert Torre napisao je knjigu “Ima li života prije smrti – iskustvo prvog lica”. Iskreno, knjiga mi je još uvijek na listi čekanja, ali već me i sam naslov potiče na razmišljanje o ljudima koje sve više viđam oko sebe.
Za društvo u kome živimo često se kaže da je konzumerističko društvo, a pod time se uglavnom misli na to da je cijeli ekonomski sustav temeljen na konzumiranju masovno proizvedenih stvari.
Nije uvijek bilo tako – ovakav način postojanja direktno je vezan za razvoj industrijske roizvodnje koja je u jednom trenutku preplavila tržište sa proizvodima koje je, kako bi taj novi model ekonomije kogao opstati, netko morao kupiti. U to vrijeme ljudi još nisu imali naviku kupovati stvari koje im nužno ne trebaju i industrijalci su se morali svojski potruditi da ih istreniraju da budemo dobri konzumenti. Činili su to na razne načine, od kojih je najuočljiviji direktno reklamiranje proizvoda.
I tako smo, malo po malo, od ljudi koji su mogli sami proizvesti gotovo sve što im je za život potrebno – od odjeće do hrane i ostalih svakodnevnih potrepština – došli do toga da ovisimo o proizvodima koje proizvode multikorporacije i šalju sa drugog kraja svijeta. Ne samo što ovisimo o osnovnim životnim potrebama, već smo pomalo počeli identificirati svoje postojanje kao smisleno i ispunjeno sa kupovanjem i posjedovanjem stvari.
To je ono što se uglavnom ima na umu kada kažemo da živimo u konzumerističkom društvu.
Ali postoji jedan potpuno novi oblik konzumerizma koji je malo teže primijetiti jer nije vezan za materijalne objekte već se mjeri u jedinici vremena.
Da, radi se o konzumiranju sadržaja. Društvene mreže, reelovi, shortsi, podcasti, video streamanje toga kako netko igra minecraft ili neku drugu igricu..
Ako smo prije imali industrijsku revoluciju koja je počela proizvoditi enormne količine stvari koje je netko morao kupiti, sada imamo svojevrsnu virtualnu revoluciju koja proizvodi nezamislive količine sadržaja koje netko mora konzumirati. Naknoviji i najzlokobniji proizvodi ove virtualne revolucije su AI kreirani sadržaji – potencijalno beskonačna količina sadržaja koji se kroje prema korisniku i sve manje i manje odražavaju ljudske osobine.
Dok konzumiramo te sadržaje koji se dijele putem digitalnih uređaja, u zamjenu gotovo uvijek dajemo jedinu valutu koju svaki dan dobivamo potpuno besplatno. Svaki dan dobijemo novih 24 sata vremena i do kraja dana ih na ovaj ili onaj način potrošimo. Od tih 24 sata moramo oduzeti barem 8 sati koje prespavamo. Nakon toga ide vrijeme provedeno na poslu ili u školi – daljnjih 6 do 8 sati. Na kraju nam ostaje 8 do 10 sati koji su nam na raspolaganju, ali od njih se oduzima barem 2 – 3 sata koje će djeca provesti učeći i pišući zadaće a roditelji u kućanskim poslovima.
Prema istraživanju Common sense media iz 2022. godine, mladi u SAD u dobi od 13 do 18 godina provode u prosjeku 7 sati i 22 minute dnevno konzumirajući zabavne virtualne sadržaje. Da, to je otprilike ono preostalo vrijeme, a treba uzeti u obzir da se koristi i svaki školski odmor, čekanje busa…
Ako definiramo život kao nešto što smo osobno proživjeli, mislim da je odgovor na Torreovo pitanje “Ima li života prije smrti?” – “Nema”. Većina onnoga što mladi danas “žive” je konzumiranje nečijih tuđih života – u najboljem slučaju! Ali često je to proživljavanje kompjuterskih igara ili čak sadržaja koje je proizvela umjetna inteligencija.
John Vervaeke, profesor na univerzitetu u Torontu u svojoj odličnoj seriji predavanja “Awakening from the meaning chrisis” navodi razlog što smo u zadnje vrijeme posebno opčinjeni filmovima i serijama o zombijma. Radi se o tome da metafora zombija odlično ocrtava sve izraženije stanje društva.
Zombiji su bića koja besciljno lutaju, potpuno ogoljena od ikakvog smisla postojanja. Jedini smisao, jedino što ih nagoni na kretanje je potreba za konzumiranjem. Također, oni dolaze u hordama, ali te horde nisu zajednica, oni ne komuniciraju, ne pomažu jedni drugima, nemaju empatije.
Baš kao i sve više ljudi oko nas.
Zato svaki puta kada se u gradu osvrnem oko sebe vidim sve više i više zombija, ljudi koji teturaju za svojim psima dok zure u mobitel, sjede skvrčeni nad magičnim ekranima čekajući autobus, piju kavu za istim stolom sa djevojkom, oboje zadubljeni u važne stvari koje se odgađaju nekom drugom..
Konzumerizam novog doba je rezultirao potpunim gubitkom življenja u pravom smislu riječi. Da bi pomogli našoj djeci da se iščupaju iz ove pošasti i ponovno počnu živjeti moramo sami priznati do koje mjere smo zaraženi virusom virtualnih zombija, napraviti potrebne korake da počnemo ponovno živjeti, kako bismo mogli biti zdravi primjer našoj djeci!