Mogu li mladi preživjeti tri dana bez mobitela?
Odgovor bi mogao glasiti “Vjerovatno da, ali teško..”
No, odgovor zapravo ovisi o tome što rade ta tri dana.
Zadnji vikend u svibnju poveli smo grupu od sedmero mladih na kampiranje u parku prirode Žumberak, u sklopu projekta “Zdravo odrastanje – otkrivanje stvarnog svijeta”.
Projekt sufinancira Grad Zagreb, a proveli smo ga u partnerstvu sa X gimnazijom Ivan Supek iz Zagreba.
Ovo je pilot projekt, tako da nam je to bilo prvo testiranje metoda korištenja prirode kao alata za digitalni detox.
Postoje brojne organizacije koje rade slične aktivnosti sa mladima u prirodi (skauti, Outward bound..) ali naš pristup se znatno razlikovao u jednom detalju – oni mladima ispunjavaju svaki trenutak sa (zanimljivim i korisnim) aktivnostima, moja ideja je bila namjerno ostaviti periode kada mladi nisu imali nikakve zadatke i morali su sami smisliti kako će provesti to vrijeme.
I tako bi nakon intenzivnih aktivnosti poput samostalnog navigiranja i pronalaženja puta do zadanog cilja, gradnje kampa i pripreme hrane, odjednom bili ostavljeni bez zadataka.
A mobitele nisu imali.
Naravno da su prvo polijegali i dobro se odmorili, ali onda su morali smisliti što sa vremenom, a zadataka niotkuda. To je ono vrijeme kada smo kao klinci sjedili na zidiću i promatrali kako vrijeme beskonačno prolazi, dosađivali se i na kraju smislili neku igru ili naprosto glupost koju smo morali napraviti.
O važnosti dosade sam već pisao u newsletteru Meni je dosadno.
Baš zato mi je bilo posebno zanimljivo da nitko od njih nije niti u jednom trenutku rekao “Dosadno mi je!”.
Stvarni svijet, koji inače koristimo kao kulisu za “stvarnost” tuđih doživljaja iza ekrana, im je bio toliko zanimljiv da su u ta tri dana nakupili događaja koliko nisu u pola godine do tada. Upravo sam razgovarao sa jednim roditeljem koji mi kaže da im je sin danima prepričavao dogodovštine sa kampa.
Trodnevna uronjenost u intenzivno iskustvo prirode djelovao je kao svojevrsno resetiranje veze sa stvrnošću koja ih okružuje i poticaj da svoj odnos sa virtualnim svijetom stave u drugi plan.
Ne gajim iluziju da se sva djeca mogu “spasiti” iz zagrljaja virtualnog svijeta, ali oni koji žele promjenu moraju dobiti podršku od nas odraslih, i zato ovaj projekt ide u slijedeću godinu, u partnerstvu sa dvije gimnazije i sa planirana tri izleta u prirodu.
No, ne treba čekati da netko organizira izlet za vaše dijete – potaknite ga da sa prijateljima ode makar na nekoliko sati u prirodu, na Sljeme, ili u Maksimir, ali da se dogovore da ostave mobitele kod kuće.
Tako će vidjeti da i bez stalne dostupnosti an komunikacijskim kanalima i povezanosti sa konstantnim izvorom zabave svijet neće propasti – dapače, postati će zanimljivije i čudesnije mjesto!
Osobno mi je najupečatljiviji bio trenutak kada sam pred polaznike stavio torbu u koju su prije samo tri dana pohranili svoje dragocjene naprave (vrlo uočljivu kričavo narančastu torbu), a oni uopće više nisu znali što je ta torba i zašto je važna.
Kada je došao trenutak da uzmu svoj mobitel, bili su nekako zbunjeni, nevoljki.. kao da su već pomalo naslućivali koliko je svijet u ekranu lažan u odnosu na stvarnost oko njih.